Ako predstava „Danzen“ i ne uspijeva da odgovori na najdogmatičnije zahtjeve političkog pozorišta, i ako sigurno neće nikoga podići na noge i proizvesti bilo kakvu političku reakciju, ona temu nije promašila: ovo je komad koji uspijeva da dopre do naših savremenih političkih iskustva višestruke ranjivosti i izloženosti slijepoj sili.

Režija Danila Marunovića je svedena i decentna, značenjski i estetski precizna, što uz odličnu, psihološki uvjerljivu glumu Branislava Lečića i Marka Grabeža nenametljivo i podsticajno posreduje idejnu gustoću komada.

Mladenovićevo rediteljsko čitanje, koje u prvi plan izoštrava ambivalentnost polnosti, kao metaforu za svaku razlikovnost i „drugost“, opravdan je, savremen, komercijalno probitačan, i u okviru „političke korektnosti“ provokativan pristup domaćem dramskom klasiku.

Pozorište za mlade veoma je osjetljivo, koliko i njegova publika, i njegovo kreiranje zahtjeva veliku mjeru delikatnosti i suptilnosti, što u slučaju predstave „Kavez“, uprkos pohvalnom odabiru tema, nije ostvareno.

Drevni indijski mit, kao i novela Tomasa Mana "Zamijenjene glave" poslužile su kao inspiracija za nastanak komične opere "Dve glave i devojka" afirmisane kompozitorke na domaćoj i svjetskoj sceni Isidore Žebeljan i takođe uspješnog libretiste Borislava Čičovičkog.

Fino, suptilno satkana predstava Jagoša Markovića zasnovana je na inspirativnom, svevremenom predlošku i odličnoj, ubjedljivoj igri glumaca, za šta druga scenska rješenja adekvatno predstavljaju diskretan i funkcionalan okvir, zbog čega je možemo smatrati uspješnom, iako je lišena upečatljivijeg rediteljskog rukopisa.