“Osmijeh za Mariju Mihailovič”, po tekstu i u režijii Obrada Nenezića, Gradsko pozorište Podgorica i JU Kulturni centar Bar

Malo je vjerovatno da se do izvođenja muzičke drame „Osmijeh za Mariju Mihailovič“ – koja je nakon ljetošnje premijere u Baru nedavno prikazana i u Podgorici – iko ikad sjetio da bi predsmrtni osmijeh Ljuba Čupića mogao da bude išta drugo sem ono što smo mislili da jeste, i da jedino može biti – izraz antifašističkog, revolucionarnog, pravdoljubivog prkosa i prezira prema kukavičluku i sluganstvu. Ljubo Čupić je naše, domaće lice nesmirene, nasmijane mladosti, najljepše i najplemenitije što od sebe možemo da damo, zaloga za prošle i buduće kukavičluke. Moguće je da smo mislili o tome koliko se  plašio, ali da mu politika u zadnjem času nije bila na pameti – na to nismo pomišljali.

Toliko je taj osmijeh radikalan i do vrha ispunjen političkim i etičkim značenjem da se čini nemoguće naći ovdje makar mrvicu slobodnog prostora u koji bi se udjenuo neki drugi sadržaj. Ipak, reditelj predstave „Osmijeh za Mariju Mihailovič“ Obrad Nenezić ga je našao. U osnovi, njegova intervencija svela bi se na sljedeće: nije rodoljubivi i revolucionarni prkos na pameti Ljubu Čupiću dok čeka smrt, integriše se i zaokružuje svoj identitet pred licem vječnosti – ono čemu se osmjehuje zapravo je sjećanje na jednu staru ljubav, kako će se to, uostalom, i eksplicirati melodramatičnim monologom glavnog junaka u završnici.

Prije tog finiša u kojem ljubav uspijeva da trijumfuje nad političkim i etičkim planom protrčaćemo brzinski kroz život Ljuba Čupića od Argentine – u kojoj ga zatičemo dok se sprema da se vrati u Crnu Goru i podrži antifašističku borbu jugoslovenskih naroda i vodi ljubav sa ruskom emigrantkinjom Marijom Mihailovič – do povrataka u Crnu Goru gdje će, u naletu jednog jedva razumljivog, gotovo karikaturalno svedog niza događaja, uskoro biti uhapšen i odveden na gublište. Sve će to proteći tako brzo da dosadno sigurno neće biti, ali će dramaturške rupe ostati vidljive na svakom koraku.

Šta god mislili o dramaturškim i drugim elementima, na kraju ćemo morati da se vratimo na prvo i osnovno pitanje – šta dobijamo umetanjem ljubavi u revolucionarni identitet i osmijeh Ljuba Čupića u političkom, idejnom i umjetničkom smislu? To pitanje nećemo izbjeći ako sebe smatramo ozbiljnom publikom. Fikcionalizacije istorijskih „istina“ su u redu (koliko god im se i dalje opirali), ali one imaju svoju istorijski i filozofski utemeljenu idejnu svrhu – istorijska uvjerenja („činjenice“) fikcionalno reinterpretiramo da bismo rekli nešto značajno o sadašnjosti i budućnosti zajednice, ne zato što nam je to ćeif. Ljubav je takođe potencijalni okidač za idejnu reinterpretaciju prošlosti: osim što, poput eksploziva, može sve da raznese i otjera dođavola, ona takođe može biti politički okidač (sjetimo se načas Badjuove „Pohvale ljubavi“, u kojoj se ljubav pojavljuje kao pokretač otpora).

Ali, u predstavi „Osmijeh za Mariju Mihailovič“ ljubav baš ništa ne mijenja. Ona nije ni eksploziv, ni pogon političke subverzije, niti na bilo koji način ulazi u odnos sa revolucijom, tom drugom ljubavlju Ljuba Čupića. Ne vidimo, dakle, ni najmanji trag namjere da se uvođenjem ljubavi interveniše na polju idejnosti, proizvede novo značenje u odnosu na prihvaćeni narativ o sadržaju njegovog osmijeha. Takve misaone energije ovdje zaista nema.

Nema zapravo dovoljno energije na bilo kom planu. Zato nema ni konflikta, ni unutrašnje dinamike (koja se, valjda zato pokušava nadomjestiti događajnom dnamikom), ni uvjerljivosti. Ljubavna strana priče jednako je mlitava kao i ona revolucionarna. Za to je vjerovatno odgovorna pretjerano fragmentisana, prebrza, nedovoljno razvijena priča koja je suviše zaokupljena duhovitošću (koje zaista ima), a premalo odnosima i motivacijama. Ljubav prema Mariji Mihailović svedena je na nekoliko komentara na osnovu kojih možemo da zaključimo da je ta ljubav zapravo instrument mladalačkog inaćenja sa društvenim konvencijama (ljubavnica je starija i povezana je sa prostitucijom). Zato završni monolog u kojem se ta ljubav vraća kao nešto što ozračuje cijeli život Ljuba Čupić djeluje kao pucanj u prazno. A onda i cijeli njegov život u domovini liči na strip, na seriju skica dramaturški nepovezanih, sa previše nejasnoća, usiljenih motivacija (priča o povezanosti porodice Marije Mihailovič sa Musolnijem, na primjer). Na kraju, Ljubu Čupiću revolucionaru ne vjerujemo ništa više nego Ljubu Čupiću ljubavniku.

Ono što smo iz svega ovoga dobili je jedna ljubavno-revolucionarna melodrama. Ljubav i antifašizam su se sreli samo zato da bi izgubili svoju oštricu i snagu, i nestali u  jednoj golicljivoj ljubavno-revolucionarnoj melodramskoj smješi bez značajnog sadržaja. Osmijeh Ljuba Čupića je melodramski zašećeren. I to je sve.  

Ovo je ipak predstava koja bi mogla imati svoju publiku. Osjeća se da se na to računalo, nekad i previše. Ali, ima u njoj šarma, duhovitosti, ciničnog šmeka, paradoksa, dobro napisanih songova, podešenih tamo gdje treba, muzika (Slobodanka Bobana Dabović Đurić) nam se čini sigestivna i izbalansirana. Zbog toga nam se može učiniti kao da sjedimo u nekom korektnom urbanom pozorištu (teško da smo išta slično mogli da pomislimo kada smo nedavno u istoj, novoj zgradi Gradskog pozorišta gledali „Krađu, prekrađu i nekrađu“). Tu su i glumci koji nimalo neće pokvariti taj utisak, naprotiv: Lazar Dragojević, Katarina Krek, Marija Đurić, Vukan Pejović, Milo Perović, Sejfo Seferović, Omar Bajramspahić, Simo Trebješanin, Ivona Raković, Davor Dragojević i Zoran Dragićević. Njihovi likovi su skice, brzi preleti preko scene, ali dobro urađene, ponekad vrlo dobro, i sve vrijeme imamo doživljaj da nešto dobro nosi i okuplja ovu glumačku zajednicu i da to nešto drži i nas vezanim za scenu uprkos svim otporima prema njenoj melodramskoj ispraznosti.