“Osmijeh za Mariju Mihailovič”, po tekstu i u režijii Obrada Nenezića, Gradsko pozorište Podgorica i JU Kulturni centar Bar Malo je vjerovatno da se do izvođenja muzičke drame „Osmijeh za Mariju Mihailovič“ – koja je nakon ljetošnje premijere u Baru nedavno prikazana i u Podgorici – iko ikad sjetio da bi predsmrtni osmijeh Ljuba Čupića mogao da bude išta drugo sem ono što smo mislili da jeste, i da jedino može biti – izraz antifašističkog, revolucionarnog, p

Da bi čovjek mogao da razumije zašto je takav kakav jeste, prvo bi se morao sjetiti kakav je bio. Crnogorac ma kojeg vremena trajno je obilježen kolektivnim duhovnim nasljeđem i zato put samospoznaje neminovno vodi kroz, čini se, danas maglovite hodnike prošlosti koje nam već skoro dva vijeka osvjetljava jedan od najboljih psihologa mase na našem prostoru – Stefan Mitrov Ljubiša. Osim što je bio psiholog, bio je i istoričar, jer prava istorija, ona od krvi i mesa, nije u godinama i

Miroslav Krleža „Mikelanđelo Buonaroti“, red. Dražen Ferenčina, Centar za kulturu Tivat i Gradsko dramsko kazališta „Gavella“, Zagreb Krležina drama „Mikelanđelo Buonaroti“ (1919) predstavlja veliki izazov za scensku interpretaciju, kako zbog svoje slojevite dramaturške strukture, tako i zbog njene intelektualističke polemičnosti, simbolističkog i ekspresionističkog izraza. Riječ je kratkoj, ali značenjski izuzetno gustoj i misaono zahtjevnoj drami, koja kroz lik

Ko je Ljubo Čupić Crnoj Gori? Borac za slobodu, simbol antifašizma, otpora, neposustajanja, hrabrosti, beskompromisne požrtvovanosti i vjere u bolje sjutra. Međutim, u ratničkoj istoriji crnogorskog naroda bilo je mnogo takvih junaka koji su, i pored brojnih spomen-obilježja, za širu crnogorsku javnost ostali anonimusi. Zašto onda baš Ljubo Čupić? Ne pamtimo ga po tome što je rođen u Argentini ili zato što je bio student prava u Beogradu, već po jednom Osmijehu koji je, ovjekovje

Jubilarni, četrdeseti Grad teatar Budva otvoren je 30. juna izvođenjem koreografske predstave „Noć skuplja vijeka“ prema istoimenoj ljubavnoj pjesmi Petra II Petrovića Njegoša, u koprodukcija Grad Teatra i Bitefa, koje je, nažalost, moralo biti prekinuto zbog kiše koja nas ovoga ljeta često iznenađuje.

Moguće je da nikada nijedno izvođenje “Prljavih ruku” Ž.P. Sartra nije igrano na manjem prostoru od ovog, u režiji Juga Radivojevića, kojim su 1. jula otvorene tivatske Purgatorije. U rashlađenoj sali Centra za kulturu sačekala nas je scena najvećim dijelom okupirana tribinama na kojima je bio smješten manji dio publike. Između nje i nas ostalih, koji smo regularno sjedjeli u parteru, ostao je samo uzani pojas proscenijuma – to je bio sav prostor ostavljen za izvođenje čuvene S