Noć skuplja vijeka, prema istoimenoj pjesmi Petra II Petrovića Njegoša; režija i koreografija Igor Kirov; Grad teatar Busva i Bitef

Jubilarni, četrdeseti Grad teatar Budva otvoren je 30. juna izvođenjem koreografske predstave „Noć skuplja vijeka“ prema istoimenoj ljubavnoj pjesmi Petra II Petrovića Njegoša, u koprodukcija Grad Teatra i Bitefa, koje je, nažalost, moralo biti prekinuto zbog kiše koja nas ovoga ljeta često iznenađuje.

Suočena sa izmještanjem pozorišnog događaja sa lokacije „između dvije crkve“ u budvanskom Starom gradu, uobičajne za izvođenje pozorišnog programa ovog festivala, na glavni trg ispred Starog grada, publika je, pri prigušenoj svijetlosti uličnih lampi i pod natmurenim nebom, radoznalo očekivala početak predstave. Ovakav izbor lokacije dao je čitavom ovom iskustvu poseban šarm; prolaznici, kao i ljudi smješteni u okolnim restoranima mogli su da posmatraju izvođenje, a otvaranje festivala tako je postalo kolektivni čin koji gradi osjećaj zajedništva među prisutnima, bilo da sjede u publici ili su slučajni prolaznici.

Scenografija (Vesna Popović) je minimalistička, to jest imamo „golu pozornicu“ na kojoj zatičemo samo maketu stijene u uglu, na kojoj sjedi žena odjevena u bijelo, koja podsjeća na ,,Mislioca“ Ogista Rodena ili na kip ,,Male sirene“ Edvarda Eriksena. Po sceni su horizontalno položena tijela plesača, koja se polako bude iz sna i započinju ples. Isprva tradicionalan, konvencionalan balet, sporih i harmonijskih pokreta, postepeno postaje sve brži, savremeniji i agresivniji, i sve je više scena koje podsjećaju na tuču ili protest.

Kostimi (Dragica Laušević) se sastoje od plesnih kombinezona i tunike koji svojim dizajnom blago aludiraju na narodne nošnje. Kostimi su pretežno neutralnih, zemljanih tonova, i podsjećaju na strma crnogorska brda. Od njih samo odskaču glavni plesač, obučen u crno, i plesačica koja pokretom i prozračnom bijelom haljinom evocira poetsku sliku slovenske vile.

U ovoj predstavi nema riječi i dijaloga, jedino pozorišno sredstvo je sam pokret. Međutim, dramski konflikt postoji, i on se jasno realizuje kroz koreografiju. Centralni plesač pokušava da dođe do udaljene djevojke, ali se tome konstantno protive ostali plesači, koji ih u nekim momentima i grubo fizički razdvajaju formirajući živi zid između njih.

Taj konflikt ilustruje istorijsku i akademsku dilemu koja okružuje pjesmu koja je poslužila kao osnovna građa predstave, i situaciju koja okružuje njeno objavljivanje. Naime, iako je pjesma ,,Noć skuplja vijeka“ danas prepoznata kao jedno od najvećih ostvarenja crnogorske književnosti i pjesništva, zbog čega se i nalazi u srednjoškolskim čitankama, put do tog priznanja bio je dug i kontroverzan. Vjerovatno napisana između 1844. i 1845. godine, pjesma je prvi put objavljena u časopisu ,,Bosanska vila“ 1913. godine zahvaljujući književnom istoričaru Pavlu Popoviću (1868-1939) koji je pronašao njen prepis u Nacionalnoj biblioteci u Sankt Peterburgu. Iako se to ne može zasigurno tvrditi, rasprostranjena je teorija da su Njegoševi nasljednici i sekretari uništili njegov originalan rukopis (i možda, druge pjesme ljubavnog sadržaka), kako bi se izbjegle implikacije da je jedan vladika prekršio zavjet celibata.

Međutim, bitno je uzeti u obzir da koreodrama ne poseže za banalnim čitanjem koje bira ,,sočne“ istorijske činjenice. Centralni plesač ne glumi nužno samog Njegoša – on prije predstavlja univerzalniji fenomen emocionalne, pjesničke duše koja je ograničena grubim i konzervativnim mentalitetom svoje sredine. S druge strane, mada centralna plesačica ne predstavlja specifičnu ženu, pravu ili izmišljenu, ona ostaje na nivou objekta i cilja ka kom glavni lik stremi, umjesto deuteragoniste – umjetnikova muza, ideal ženske ljepote, umjesto prave partnerke.

Muzika je na momente sentimentalna, blaga, ali u drugim trenucima ona postaje oštra, duboka, čak i prijeteća. U kombinaciji sa sveprisutnim vjetrom, kao i dizajnom svijetla (Julija Radosavljević) koje sudjeluje sa prirodnim osvjetljenjem noći i gradskih lampi, ona kod publike uspješno stvara osjećaj tenzije, onostranosti i brige za sudbinu dvoje ljubavnika.

Centralni vizuelni element – video projekcija (Sanjin Ćorović) koja je pratila izvođenje bio je jednostavan, na momente ne previše kreativan, ali uspješan. Na zidinama Starog grada bile su projektovane plave čestice, koje su se raspršivala i pomjerale u odnosu na plesače, apstraktno imitirajući pokrete na sceni. Povremeno, mogli smo da vidimo i slike zvjezdanog neba, aktiviranih neurona ljudskog mozga, kao i mapu osvjetljenog noćnog grada, a kada su dvoje glavnih plesača konačno stupili u kontakt projektovana su njihova isprepletana tijela, sastavljena od zvjezdane prašine.

Iako predstavu, nažalost, nismo vidjeli u cjelini, njena kratkoća nas je mogla navesti na razmišljanje i o istoriji i uticaju ove specifične, izuzetno vrijedne pjesme, koja ima značajno mjesto u crnogorskoj kulturi, ali i na to koliko je pozorišni proces organska, promjenljiva stvar, koja zavisi ne samo od individualnog autora, već od mnogobrojnih faktora, uključujući i vremenske uslove, i koja iznad svega zahtjeva sposobnost adaptacije, prepoznavanja svojih granica, i svjesti o tome šta je najsigurnije za publiku i izvođače. Možda nismo imali priliku da odgledamo čitavu predstavu, ali smo svakako zadobili primjer živog pozorišta.

Režiju i koreografiju potpisuje Igor Kirov, dramaturgiju Đorđe Kosić, a kompozitorka je Irena Popović Dragović. Producent je Mirela Adrović, a izvršni producenti su Ognjen Crmčević i Milan Ljubić. Igraju Danilo Fatić, Olga Crnoseljanski, Dejan Bošković, Olga Olćan, Emanuele Frigo, Ivan Ćosić, Gala Pamučar, Aleksandar Polupanov, Sara Pamučar. Muzičari su Ivan Mirković (harmonika), Nikola Dragović (violina), Aleksandar Jovan Krstić (flauta, saksofon, blok flauta). Umjetnička direktorka projekta je Jelena Kajgo.