Medeja je estetski vrlo stilizovana, tu nema realističkog predstavljanja radnje, već je ona u postdramskom maniru krajnje minimalizovana, prepričana, izoštrena pojedinim rediteljskim intervencijama slikovitih performativnih akcija.

Reditelj prenosi na scenu doživljaj kockanja gdje su emocije ekstremnog inteziteta pretočene kroz maksimalno uključivanje svih efekata uključujući dinamične zajedničke koreografije demonskih stvorenja, uz frenetičnu muziku i dinamičnu scenu.

Zbog savremenosti tematike, zabavljačkih tendencija, „političke korektnosti“, te posvemašnje težnje ka dopadljivošću i ostajanju u „zoni ugode“, „Pepeljugino maslo“ će sigurno naći svoju publiku među onima koji od pozorišta nemaju naročite umjetničke zahtjeve.

Komad promišlja o samom sebi, odnosno ispoljava kritičku samosvijest, kroz uvođenje lika pripovjedača, u ovom slučaju svojevrsnog scenskog aranžera priče Ezopa.

U predstavi Ivice Kunčevića najuspjelije su kolektivne scene sa početka, svojevrsne atmosferične „žive slike“ koje koliko-toliko prenose melanholičnu, „fjakavu“ atmosferu malog primorskog mjesta.

Utisak je da je ovo duhovito i živo pozorište, koje inteligentno koristi metatekstualne strategije, i čiji je svaki segment integrisan u jedinstven pozorišni događaj koji ima dinamiku, šarm i zavodljivst, i koji je ozračen smislom i posvećenošću pozorišnoj igri.