Ž. P. Sartr “Prljave ruke”, red. Jug Radivojević, Centar za kulturu Tivat

Moguće je da nikada nijedno izvođenje “Prljavih ruku” Ž.P. Sartra nije igrano na manjem prostoru od ovog, u režiji Juga Radivojevića, kojim su 1. jula otvorene tivatske Purgatorije. U rashlađenoj sali Centra za kulturu sačekala nas je scena najvećim dijelom okupirana tribinama na kojima je bio smješten manji dio publike. Između nje i nas ostalih, koji smo regularno sjedjeli u parteru, ostao je samo uzani pojas proscenijuma – to je bio sav prostor ostavljen za izvođenje čuvene Sartrove drame o mladom intelektualcu i komunisti Igou koji u izmišljenoj zemlji Iliriji, negdje pri svršetku Drugog svjetskog rata, ubija suviše pragmatičnog partijskog vođu Oderera ne bi li sačuvao pravovjernost komunističke ideje, da bi se na kraju i sam izložio smrti i spasao sebe od suočenja sa istinom o krahu revolucionarne ideje.

Do kraja ove predstave prostor igre ostaće ovako skučen i to će imati neprijatne posljedice. Povremeno, izgledaće kao da glumci iskaču sa svih strana ne znajući gdje da se skriju kad bi trebalo da budu odsutni i gdje da se smjeste kad su prisutni i kad treba da izvrše neku scensku radnju (što nekad nije ni potrebno jer je narator opisuje, a nekad ipak jeste kao, na primjer, onda kada se Džesika skriva ispod stola, ili kad se Oderer sastaje sa svojim potencijalnim političkim saveznicima). Doživljaj neke elementarne scenske nezgrapnosti i opšte zbunjenosti usljed manjka prostora za igru neće se izgubiti do kraja predstave i ništa, uključujući i kulise od tijela gledalaca i njihova tjelesna bliskost sa glumcima (ako je ta bliskost bila razlog za ovakvo redukovanje prostora) neće moći da sanira taj doživljaj.

Prostor nije, naravno, jedino što je redukovano u ovoj predstavi. Minimalizuju se ili potpuno odbacuju i scenske radnje (koje sad uglavnom opisuju naratori, što opet ponekad postaje izvor komičnih nespretnosti zbog nejasno postavljene linije razdvajanja između narativizovanog i predstavljenog dramskog materijala), kao i ukupan realan kontekst, prostorni i vremenski plan. Sa nestankom realnog hronotopa, i scenografija i kostimi gube svoju funkciju, i takođe nestaju. Iščezavaju i ekspresivni, muzički i vizuelni pozorišni znaci. Na kraju, dobijamo pozorište svedeno na govorne radnje koje posreduju priču, koje bi moglo da zaliči i na neku čitajuću probu u trenutku kada replike počinju da strukturišu dramsku radnju, još uvijek bez naznaka u kom smjeru će ići pozorišna interpretacija i kako će tekst biti pozorišno nadgrađen. Pogađamo, naravno, da ovo ne može biti slučajno, da ovdje postoji neka namjera, možda izvorno povezana sa starom dobrom nadom da osvježenje pozorišta može doći jedino sa oskudicom. Moguće je i da je riječ i o nekom pokušaju da se Sartrovo filozofsko pozorište izvjesnim intervencijama rekreira u neki postdramski pozorišni oblik – sličnih rediteljskih pokušaja nema malo u savremenom pozorištu. Ali, kakva god bila namjera, ona nije artikulisana i dosledno sprovedena, tako da na kraju ipak ostajemo sa utiskom da je ovo pozorište bez valjanog razloga osiromašeno i ostavljeno da igra na jednoj nozi.

Očekivalo bi se i da ovdje postoji neka jedinstvena glumačka strategija, neki zajednički gest koji bi korespondirao sa osiromašenjem pozorišta. Da li bi ovdje i glumac trebalo da bude osiromašen, sveden na komunikacijski kanal i, ako ipak ne bi, šta bi se od njega moglo očekivati pri jednom ovakvom konceptu? Nažalost, ništa o tome ne možemo da zaključimo. Na sceni imamo prilično glumačko šarenilo. Ono što glumački funkcioniše je ono što i inače, konvencionalno funksioniše – srećom, komadi autentičnog ljudskog iskustva ponekad se otmu iz ove oskudice i tada  se sa scene javi život. Za ovo su uglavnom zaslužni glumci Lazar Đurđević (Igo) i Lara Dragović (Džesika). Nažalost, to ne važi za Mašu Labudović, Jelicu Vukčević, Dušana Kovačevića, Igora Damjanovića i Pavla Bogojevića, glumce koji ostaju da traže svoj izraz i da lutaju između karikaturalnih skica i pokušaja da naprave male glumačke bravure.

Možda bi, s druge strane, glumačka interpretacija Oderera (Miloš Biković) mogla da nas dovede do pitanja koje se ne može da zaobići – Koliko ova drama, u ovom izvođenju, korespondira sa našim političkim iskustvom? Kada je drama napisana (1948), evropski ljevičarski intelektualci, uključujući Sartra, bolno su se suočavali sa naličjem komunističkih revolucija, u prvom redu sovjetske, koje su već pravile ideološke i etičke otklone od izvornih ideala i proždirale svoju djecu koja na te izdaje nisu htjela da zažmure.  Da li je i za nas danas gubitak političkih ideala, bilo kog ideološkog sadržaja, tako bolno i određujuće iskustvo? Imamo razloga da u to sumnjamo, da  vjerujemo da su nas decenije političkog pragmatizma ipak otrijeznile.  Ono što nas danas uznemirava nisu poratni humanistički i modernistički paradoksi političkog idealizma već neprozirna banalnost postpolitičkog svijeta i samorazumljivost populističke hipertrofije političkog cinizma i pragmatizma, a to je ipak neka druga politička drama. Možda Oderer kojega zatičemo u ovim “Prljavim rukama”, tako defanzivan i ohlađen, skoro potpuno očišćen od svega, čak i od melanholije, cinizma, paradoksalnosti i umora Sartrovog Oderera govori u prilog nastojanju da se ovim izvođenjem “Prljave ruke” prevedu na jezik političke savremenosti u kojoj se gasi i sama svijest o političkom tragizmu. Ili ipak ne? Vjerovatnije je da je to samo slučajnost, stvar glumačkog izbora, možda i pogrešnog – nemamo, dakle, dovoljno dokaza da je postojala bilo kakva namjera aktualizacije što je, naravno, šteta s obzirom na paradigmatski politički status ove drame.  

U interpretativom smislu, pozorišnom i idejnom, ove “Prljave ruke” ne nude veliko uzbuđenje. Ipak, ova predstava završava dio pozorišnog posla. Čak i oni koji u prste znaju priču o Igou, Olgi, Džesiki i Odereru, neće se pomjeriti s mjesta tokom dva i po sata koliko predstava traje. Ima nešto u ovom tekstu što nas uvlači i tjera naprijed uprkos njegovom intelektualizmu, polemičnosti, problemskom karakteru, političkim digresijama, svim onim stvarima zbog kojih smo napuštali Sartrove drame nakon mladalačke zaljubljenosti u njih. Ovo izvođenje kao da uspijeva da oživi ljubav prema ovom tekstu, njegovoj pameti, etičnosti i egzistencijalističkoj usredsređenosti na teme izbora i slobode. Nije dramski tekst jedini razlog zbog kojeg idemo u pozorište, to je tačno, ali smo se zaista uželjeli pametnih dramskih tekstova bez dominantnih rediteljskih posredovanja. Moguće da to nije bio cilj ove predstave, sigurno nije, to bi bilo zaista previše skromno, ali je to svakako kolateralna dobit koja je ovu predstavu učinila gledljivom i smislenom.