Naime, umjetnost i kritika dijele polje izvedbe – i kritičari javnim objavljivanjem svoje kritike „nastupaju“ i time pozivaju na participacipaciju, susret, razmjenu koja ima potencijal za pokretanje novog kreativnog ciklusa.
Više žena u pozorištu, više glumica na sceni, više ženskih likova u dramskoj književnosti! – ovaj zahtjev koji prati feminističku kritiku pozorišta od njenih početaka ponovo smo čuli nedavno, kada je na sceni CNP-a gostovala predstava „Kraljice“ dubrovačkog pozorišta „Marin Držić“ u režiji Livije Pandur.
Nezadovoljni umjetnici koji su prethodnih sedmica (ili mjeseci?) protestovali zbog toga što im je uskraćeno obećano povećanje plata ipak su na kraju pobijedili – dobiće uvećanje plate koje će biti pravedno, to jest jednako uvećanju plata radnika u tzv. ne-umjetničkom sektoru, a u stvari nepravdeno jer će oni kao “stvaraoci” opet odskočiti sa primanjima, kao i tokom svih prethodnih godina. “Stvaralaštvo” je, dakle, uzvratilo udarac “ne-stvaralaštvu”. Doduše, niko nam u međuvremenu nije objasnio zašto bi posao jednog umjetnika, na primjer glumca, trebalo da bude značajniji za kulturu od posla jednog ne-umjetnika, na primjer kustosa-istoričara umjetnosti, i šta je to u njemu “stvaralačkije”, ali ko je kriv ovima drugima što to pitanje nisu javno postavili. Odlučili su se da “stvaraocima” kukavički zabodu nož u leđa preko sindikalne organizacije umjesto da ih javno oduvaju argumentima. Zato je možda i pravo (kad smo već na takmičarskom terenu) što su opet završili kao drugorazredna kategorija, i što je konačni rezultat 2:1 za “stvaraoce”.
Muljanje i uzurpacija – što se autorke ovog teksta tiče, to bi bile prve asocijacije na temu repertoarskih politika u crnogorskim institucionalnim pozorištima kada bi je neko probudio u pola noći. Doduše, ne samo u pozorišnim institucijama: ovih dana, dok se (još ne) sleže prašina oko osnivanja Muzeja savremene umjetnosti, shvatamo da svim institucijama kulture prijeti uzurpacija. Dok je trajala ta rasprava oko Muzeja savremene umjetnosti, riječ „privatizacija“ isplivavala je svaki čas na površinu. Ispostavilo se još da ima ljudi koji, koliko god (malo) znali o kulturnom sistemu, nekako uspijevaju da razaznaju da su institucije kulture braniteljke javnog interesa i koji žele da tako ostane. Nalazimo se u teškoj situaciji. Primorani smo da biramo između trošnih institucija kulture i „profesionalaca“ koji
