Nas pustite napolje!

 Nezadovoljni umjetnici koji su prethodnih sedmica (ili mjeseci?) protestovali zbog toga što im je uskraćeno obećano povećanje plata ipak su na kraju pobijedili – dobiće uvećanje plate koje će biti pravedno, to jest jednako uvećanju plata radnika u tzv. ne-umjetničkom sektoru, a u stvari nepravdeno jer će oni kao “stvaraoci” opet odskočiti sa primanjima, kao i tokom svih prethodnih godina.  

 “Stvaralaštvo” je, dakle, uzvratilo udarac “ne-stvaralaštvu”. Doduše, niko nam u međuvremenu nije objasnio zašto bi posao jednog umjetnika, na primjer glumca, trebalo da bude značajniji za kulturu od posla jednog ne-umjetnika, na primjer kustosa-istoričara umjetnosti, i šta je to u njemu “stvaralačkije”, ali ko je kriv ovima drugima što to pitanje nisu javno postavili. Odlučili su se da “stvaraocima” kukavički zabodu nož u leđa preko sindikalne organizacije umjesto da ih javno oduvaju argumentima. Zato je možda i pravo (kad smo već na takmičarskom terenu) što su  opet završili kao drugorazredna kategorija, i što je konačni rezultat 2:1 za “stvaraoce”.      

Ali, barem ćemo mi koji smo bili samo posmatrači sada biti pošteđeni nelagode. Jer, teško je reći šta je bilo mučnije: svjedočiti tolikoj nesolidarnosti između kulturnih radnika u Crnoj Gori ili slušati sve te vazdušaste, infantilne bejbi fantazije o kulturi bez koje se ne može, koja oplemenjuje život, odvraća djecu od Cece i kiča, miri i spaja ljude itd, na osnovu kojih se mora zaključiti da nezadovoljni umjetnici nisu u stanju da o kulturi misle racionalno, u savremenim kulturno-političkim ili kulturno-teorijskim terminima, kao i da sebe i svoj rad jednostavno ne mogu da situiraju u političku i ekonomsku realnost.   

Od svega je ipak najmučnije bilo to uvođenje “fizičkih radnika” u cijelu priču (uveli su ih mediji, predstavnici nezadovoljnih umjetnika su ih samo povremeno i sažaljivo  spominjali). Jasno je čemu je to trebalo da posluži: ništa nam kao to opasno približavanje plata beznačajnih “fizičkih radnika” platama “stvaralaca” ne može predočiti koliko su ovi drugi zapravo posramljeni uskraćivanjem obećanog koeficijenta. Ali, taj “detalj”, to korektivno manipulisanje fizičkim radnicima, koji su, uzgred, cijelog života finansirali te iste “stvaraoce”, mogao bi biti od pomoći kao ključni indikator za razumijevanje pozicije iz koje su nezadovoljni umjetnici zapravo sve vrijeme nastupali. Zapravo, radi se o tome da oni sebe ne mogu da vide ne samo kao radnike, već ni kao radnike u kulturi, a iz toga proizilazi sve ostalo: njihova nesolidarnost, arogancija, samoživost i, na kraju, politička indolentnost zbog koje su godinama, uostalom, ćutali o mnogim nepravdama u samom sektoru kulture i oko njega, i zbog koje će, naravno, opet zaćutati zaokupljeni svojim “stvaralaštvom”.   

Umjetnici su u prošlosti bili čas samo zanatlije i vlasnici vještina, čas božanski nadahnuti genijalci, zavisno od toga kako se u kojoj epohi shvatala priroda umjetnosti, daleko bi nas odvelo da se sada upuštamo u rekonstukciju te stare  estetičke rasprave. Ali, od 19. vijeka priča sa genijalcima je završena: umjetnici su od tada kulturni radnici, kako ih je nazvao i G. Kurbe u svom “Realističkom manifestu” iz 1861. U uslovima industrijalizacije kulturnih praksi jedino to su mogli da budu – radnici među radnicima, ljudi među ljudima na tržištu rada koji i sami imaju svoje gazde. A onda je, naravno, postalo važno da se klasno osvijeste i shvate da dijele sudbinu svih drugih u lancu kapitalističkih proizvodnih odnosa, čije resurse i sami troše, i solidarišu se sa njima, da bi i njima i drugima bilo bolje.

Iako pojam „kulturni radnik“ danas nelagodno asocira na prekarizaciju (umjetnik kao preduzetnik), razlozi zbog kojih je Kurbe poistovjetio umjetnike i radnike i danas su prihvatljivi za veliki broj umjetnika u svijetu koji, za razliku od crnogorskih, ne samo da nemaju problem da budu izjednačeni sa drugim kulturnim radnicima, pa i drugim radnicima, već idu i korak dalje nalazeći načine da se solidarišu sa njima, odupru se neoliberalnom egoizmu, hijerahijama i kompetitivnosti (između profesija unutar umjetničkog procesa, između ostalog), i to ne samo kroz umjetničke sadržaje već i kroz same umjetničke procese u kojima iskušavaju anti-neoliberalne modele rada, praktikujući jednakost, nehijerarhijski način rada, odgovornost prema zajednici i prirodnom okruženju, jednom riječu – otpor i solidarnost.

Naravno, sve ovo se odnosi na one umjetnike, među kojima crnogorski umjetnici očito nisu, koji sebe vidi kao borce i saborce protiv neoliberalnih devastacija prirodnih i ljudskih dobara, uključujući solidarnost i socijalnu brižnost, i koji su u stanju da shvate da su i sami žrtve tih pustošenja, ne očekujući da budu izuzeti kao  „stvaraoci“, i da postave jednostavno pitanje – a šta mi dajemo ovim radnicima od čijeg rada živimo?    

Ali, naši umjetnici su s neke druge, autistične planete. Zato jednostavno ne mogu ili ne žele sebe da vide u tom zajedničkom tranzicijsko – neoliberalnom loncu u kojem se svi krčkamo. Oni bi samo da iskoče iz lonca i ščepaju svoj koeficijent vičući – „Mi smo kultura, pustite nas napolje“! Uspjelo im je ovoga puta. Samo zato što su ljepši i poznatiji od fizičkih radnika koji uzalud bogorade ispred nekih fabričkih kapija, i što se premijeru učinilo baš simpatično da se umiješa u ovu selebriti priču, javno se naruga njihovom sindikatu, podrži ih i slika se sa njima u susret novim izborima. Ne zato što je kultura nešto bez čega se ne može ili zato što su joj oni posebno važni.  Na prvoj sljedećoj krivini to će se pokazati. Mogli su zajedno sa ostalima fino da sjednu i solidarno pretresu taj Granski kolektivni ugovor, ostave nas bez daha, vrate utakmicu na početak, ali njima se više dopalo da im to premijer prelomi preko koljena, da šutnu loptu u nebranjenu mrežu i da se opet vrate svome „stvaralaštvu“.