Više žena u pozorištu!

Više žena u pozorištu, više glumica na sceni, više ženskih likova u dramskoj književnosti! – ovaj zahtjev koji prati feminističku kritiku pozorišta od njenih početaka ponovo smo čuli nedavno, kada je na sceni CNP-a gostovala predstava „Kraljice“ dubrovačkog pozorišta „Marin Držić“ u režiji Livije Pandur.

Fotografija: Charlotte Dobre (Sylvia Milo u The Other Mozart)

Ideja rodnog balansa ovdje je bila integrisana u sami koncept predstave koji se temeljio na rodnoj inverziji fokalizacije, preusmjeravanju pažnje na perspektive ženskih likova – kraljica iz Šekspirovog „Ričarda III“, to jest na promjeni rodne strukture likova u ovoj drami. A onda je ipak, u jednom trenutku, kao da njen konceptualni status nije bio dovoljan, ta ideja neposredno artikulisana kroz neku vrstu dociranja, „prozivanja“ Šekspira zbog mizoginije, navođenja statističkih podataka o „podzastupljenosti“ ženskih likova u njegovim dramama i žena u pozorišnoj umjetnosti, što je sve moglo da izazove neprijatnost (zbog koje je, uostalom, iz želje da se ona objasni, i nastao ovaj tekst).

Nije to što smo čuli u ovoj predstavi, dakle, ništa novo. Zapravo, feminističke intervencije u pozorištu najčešće su se tokom proteklih pedesetak godina i pojavljivale u obliku zahtjeva da se izvrši revizija neravnopravne raspodjele muških i ženskih uloga i omogući „uspostavljanje rodnog balansa“ u dramskoj književnosti i u pozorištu. Nisu takvi zahtjevi nepoznati ni našoj publici: slične ideje javljale su se i u domaćoj feministički intoniranoj pozorišnoj produkciji. Ali, to što su uspjeli da „zažive“ i što djeluju kao pitanje elementarne pravde, nešto nesporno i očigledno, ne znači da za sobom ne povlače određene političke i etičke izbore, i da ih treba uzeti zdravo za gotovo.

Teško je, naravno, biti protiv tih zahtjeva (barem načelno, pitanje pod kojim uslovima oni mogu biti integrisani u tkivo umjetnosti već je sasvim druga stvar, i nije naša tema). Pa ipak, takvi zahtjevi mogu da izazovu nelagodu, i to ne samo zato što su podaci koji se navode u prilog tezi o „rodnoj podzastupljenosti“ žena u istoriji pozorišta često koliko objektivno tačni, toliko i sumnjivi zbog ignorisanja konteksta koji određuje njihovu istinitost. Postoji još jedan, možda presudni razlog da se ovdje zagrcnemo – ovi zahtjevi, ovako artikulisani, upućuju na meritokratsku neoliberalnu feminističku agendu kao svoje uporište, a tu se onda zaista pojavljuju razlozi za brigu, ukoliko nam nije jedini cilj da umjetnice imaju što uspješnije karijere (kakav god bio njihov sadržaj), i ukoliko nismo spremni da se bezuslovno složimo da je osnovna i jedina  svrha ženske egzistencije napredovanje u karijeri i da sve žene žude za jednom jedinom stvari – da se ravnopravno, do zadnje kapi krvi, rvu sa muškarcima na kapitalističkom ringu. To takođe znači pristati na ideološku propagandu, falsifikovanje činjenica o socijalnoj, klasnoj, vjerskoj, mnogostrukoj uslovljenosti ženskih egzistencija koja ženska bića čini tako različitima, o istrajnosti patrijarhalnih prisila i njihovom tvrdoglavom opstajanju unutar kapitalizma, o kompleksnosti, nesvodivosti ženskih subjektivnosti i ženskih žudnji koje ne moraju pratiti interese kapitala, koje se isto tako mogu kretati u nekim sasvim drugim smjerovima – ka majčinstvu, etici brižnosti, socijalnoj solidarnosti i ko zna još kakvim vrijednostima koje meritokratska kapitalistička paradigma ne može da integriše naprosto zato što nisu lukrativne.

Možemo, naravno, tvrditi da se ovo sve ne tiče pozorišnih umjetnica, da je ovdje riječ o umjetnosti, a na politici, ali ti politički kapaciteti za teme koje izlaze iz okvira ove agende zapravo se suštinski tiču i umjetnosti koja od propagande ne može da živi. Takođe, možemo reći da više ženskih uloga i više ženskih bića u pozorišnom procesu ne samo da ne mora da znači da bismo tako dobili pozorište koje gluvo za sve ove teme koje izlaze iz okvira feminističke neoliberalne agende, već naprotiv – da je upravo to put do pozorišta koje će biti otvorenije za sve one ideološke i teatrološke subverzije koje bismo od feminističkog pozorišta mogli da očekujemo. Ali, stvari nisu tako jednostavne. Logika neoliberalne ženske meritokratije je neumoljiva: kad se jednom složimo da je naša ženska karijera na prvom mjestu, da je želimo po svaku cijenu, ne postavljajući uslove, ostale teme polako blijede i nestaju iza horizonta. Šta bi se moglo dogoditi u nekoj pretpostavljenoj, fingiranoj budućnosti u kojoj bi žene, prema diktatu neke opet pretpostavljene „pozorišne politike ženskih kvota“, zaista uspjele da zaposjednu pozorište? Koje bi teme zaokupljale to pozorište i kakvo bi ono bilo? Izgleda šašavo baviti se takvim projekcijama i uzaludno misliti o tome. Ali, nešto ipak možemo da smislimo. Imamo primjer javnih politika, sektor u kojem se najviše insistiralo i možda (ipak) najviše postiglo sa politikama ženskih kvota, u kojem smo na kraju dobili žene koje od svih ženskih problema uglavnom prepoznaju samo problem karijerizma i svoja iskustva pretpostavljaju iskustvima svih drugih žena. Možemo da pretpostavimo da bi se i u pozorištu desilo nešto slično, da bi se i ovdje perpetuirale iste teme ženskog karijerizma i ponavljali isti zahtjevi za još i još više društvene moći i novim usponima ka vrhu piramide.

Dakle, više žena u pozorištu, više ženskih pozorišnih karijera – da, da i opet da, ali uz mnogo ograda, uz više brige o položaju pozorišnih umjetnica koje brinu o djeci, onih koje iz ko zna kojih razloga nisu u stanju da ganjaju karijeru, međusobne solidarnosti, uz više dobrog pozorišta u kojem će više ženskih likova i izvođača značiti i više pozorišne senzibilnosti za složenost ženskih života, muško-ženskih odnosa i realnost ljudskih drama, a manje meritokratske propagande, i koje će na kraju humanizovati pozorište i učiniti ga uzbudljivijim i boljim.