VAŽNIJE OD ŠAMARA
Premijera predstava „Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud“ u režiji Zlatka Pakovića zakazana je za 3. oktobar. Propašće, dakle, namjera podgoričkog DPS-a da se predstava onemogući. Propašće takođe i cinična predviđanja, koja su dolazila sa politički suprotne strane, da se „pozorište već dogodilo“, da je pozorišna supstanca ovog događaja, naime, već potrošena kada je lokalni DPS otkazao podršku predstavi zbog neposlušnosti i razotkrio se kao nasilnička, autoritarna družina.
Taj cinizam još je mučniji od tgovačko-diktatorskog saopštenja koje je izdao podgorički Sekretarijat za kulturu povodom otkazivanja predstave. „Pozorište se već dogodilo“ – može to da zaliči na beznačajnu doskočicu isprovociranu realnim sudarom umjetničke i političke teatralnosti (niko više ne mora da nas ubjeđuje da su političke prakse teatralizovane), koincidencijom koja nas je prosto povukla za jezik. Ali, znamo da nije riječ o efemernosti, da takvi komentari dolaze iz dubine našeg političkog bića, da su oni simptom okorelog, decenijama uzgajanog političkog cinizma. Navučeni smo na autodestruktivno, samopoveđujuće uživanje u perpetuiranju dokaza da se valjamo u blatu političke hipokrizije, u razotkrivanju obmana i – ne, ne možemo da mislimo o pozorištu, ni o čemu ne možemo da mislimo, jedino što želimo je da ponovo osjetimo to zadovoljstvo, da lažljivca opet uhvatimo u laži i prstom pokažemo na njega.
Tačno je, događaj otkazivanje ove predstave nije bio ordinarni politički skandal, bilo je tu i nekog pozorišnog i katarzičnog učinka – znanje koje je generisano nije novo, DPS elitizam demaskiran je mnogo puta, ali se ta istina sada objelodanila na uzbudljiviji način, u direktnoj korelaciji sa pozorištem, a onda smo imali i neku vrstu totalnog raskrinkavanja i antiklimaksa, pada u blato sa velike visine.
Sve do ovog događaja mislili smo da nema ničega što se može opisati kao slobodno-misleće ili anti-konzervativno što DPS ekipa ne može da proguta, svari i integriše. Uvijek je bilo mučno svjedočiti nastojanjima koruptivnih i interesnih političkih DPS klika da se legitimišu kao napredne elite duha, ali je postizborni ljevičarski ribrending ove partije dobio razmjere intelektualne perverzije, nesnošljivo uvredljive za inteligenciju. Nekako su im se stvari same tako namjestile: kad je “primitivna litijaška rulja” zaposjela desnu polovinu terena, morali su da ulete na njegovu lijevu polovinu. Iz nekih potpuno nerazumljivih, opskurnih razloga prohtjelo im je da se probude kao elitna politička ljevica. Uslijedili su ubrzana aproprijacija anatifašističkog, modernističkog i evropskog nasljeđa i aranžmani sa regionalnim, lijevo orjentisanim intelektualnim i ujetničkim zvijezdama koji su se rado odazivali na njihove pozive da nadomjeste manjak prekogranične reputacije lokalnih autoriteta, dođu ovamo, budu njihovi gosti, stanu im uz rame i tako potvrde da su oni zaista ono za šta se predstavljaju – suvereni borci protiv crnogorskog primitivizma i mračnjaštva svake vrste. Tako se nečiji prst spustio i na Pakovića, autora za koga je u podgoričkom predizbornom kulturno-propagandnom štabu DPS-a ocijenjeno da ima reputaciju koja bi u samom finalu predizbornog juriša legitimisala DPS kao partiju čiji su slobodno-misleći i emancipatorski potencijali praktično bezgranični i koja zato i treba da vrši vlast i spašava Crnu Goru od sila mraka sve do Strašnog suda.
Ne znamo šta je u ovoj predstavi zasmetalo Sekretarijatu za kulturu i lokalnom DPS-u, na šta se tačno namrštio gradonačelnik Vuković, ali pretpostavljamo da se DPS i njegovi lideri nisu našli na lijevoj, osunčanoj polovini terena, i da im se to nije dopalo. Ono što sigurno znamo je da ovo slobodoumlje ipak nisu mogli da svare. To smo svi vidjeli. Nisu mogli čak ni da se pretvaraju da mogu da ga svare. Majstori prevara povratili su kao amateri. Pred cijelom javnošću. Saopštenje koje su izdali bilo je brutalno iskreno: naručili su, objasnili su, predstavu o evropskoj ljevici, anti-mizoginiji i šovinizmu, dakle precizno su specifikovali robu koja im treba, brendove koje najviše vole da nose, ali im ona nije isporučena, zbog čega su morali da otkažu narudžbu. Prevejani pripadnici DPS elite tako su se pokazali kao najobičniji politički dripci.
Za one koji misle da oni to i jesu, i da je tu istinu i dalje vrijedno otkrivati, to saznanje moglo je imati vrijednost katarze, tim prije što je ta istina ovoga puta isplivala na površinu na tako dramatičan i uzbudljiv način.
Crnogorski cinični um je usrećen, može da se ušuška i čeka novu priliku. Nije mu važan rasplet jer on i ne računa na otpor. Zato što je cinični um kukavički, defanzivan i inferioran. On načelno priznaje apsolutnu superiornost onome ko se zatekao na superiornoj poziciji. DPS elite su njegov fatum. Ta moć je fiksirana. Cinični um ne zanima etička sadržina prevare i njen ishod, on se zadovoljava njenim razotkrivanjem i opanjkavanjem. On pretpostavlja da političke elite mogu da podvale kad god i kome god žele i da čovjeku jedino preostaje da im pravi sačekuše i hvata ih u podvali.
Ali, šta ako ipak ne mogu? Kao što ovoga puta možda neće moći. Šta ako slobodno pozorište ipak trijumfuje nad političkim nasiljem, ako se ne povuče pred diktatima, ne ustukne pred ucjenama, ako se ne uplaši uskraćivanja finansijske i institucionalne podrške, izbacivanja na ulicu i izgladnjivanja, ako se pokaže da Alen Badiju nije bio lud kada je tvrdio da je pozorište čin „esencijalne hrabrosti“? Kako će se sa tim nositi cinični politički um?
Razmišljaćemo o raznim, ko zna kakvim stvarima nakon premijere 3. oktobra, ako se ona zaista dogodi – još ne znamo šta nas sve tamo čeka. Ovaj kontekst njenog nastanka takođe ne bi trebalo gubiti iz vida: sasvim je moguće, na osnovu onoga što smo već saznali o predstavi i što znamo o njenom reditelju i umjetnicima koji su ostali uz njega, da ćemo dobiti priliku da ga na neki način učitamo i da on neće biti beznačajan.
Ne možemo da predvidimo šta će se dogoditi, ali bilo bi dobro ako bismo mogli da se napregnemo, da pokušamo da razumijemo ovaj događaj kao tačku otpora, ako bi nam od zasluženog šamara koji će dobiti DPS elite bilo važnije to što ćemo posvjedočiti da umjetnost, da duhovnost može da trijumfuje ne samo nad političkim nasiljem već i nad našim sopstvenim političkim cinizmom, tim patološkim, malignim patrljkom duha. I ako bismo se vratili temi otpora koju smo napustili.