Kritičarke u obdanište!
Pozorišni kritičari/ke moraju i sami biti spremni da čuju kritiku na svoj račun - kaže Ivan Medenica u tekstu “Teatrološka artiljerija u kritičarskom diskursu” (Protagonist br.2, Zetski dom). Ovaj komentar upućen je specifično kritičarkama portala za pozorišnu kritiku peripetija.me, kojemu je, uostalom, posvećen dobar dio ovog teksta o stanju u pozorišnoj kritici: ako se već usuđuju da toliko kritikuju i uznemiravaju pozorišne umjetnike/ce svojim tekstovima, neka se lijepo izvole spremiti da i same dobiju po ušima. I to od njega lično. Od uglednog teatrologa i kritičara Ivana Medenice. Od svog kolege.
U ovoj logici kojom Ivan Medenica opravdava svoju principijelnu nekolegijalnost nema zapravo ničega logičnog. Nema objektivno nikakvih razloga zbog kojih bi se jedna ovakva javna kritika kritičara na račun rada kolega/inica mogla smatrati manje nekolegijalnom od kritike koju bi, na primjer, jedan ljekar uputio drugom, ili arhitekta arhitekti. Za takve stvari naprosto postoje drugi načini i drugačije prakse od “prozivanja” u medijima. Tome u prilog ide i činjenica da je teško naći primjer da je neki pozorišni kritičar na ovakav način kritikovao druge kritičare. Pogotovo je teško naći slučaj jedne ovako neprincipijelne “kritike kritike”. Ono što on spočitava kritičarkama peripetiji.me svodi se otprilike na pretjeranu zagledanost u lične pozorišne “ideale”, nedovoljnu obazrivost prema osjećanjima pozorišnih umjetnika/ca i previše negativnih, to jest premalo afirmativnih kritika. Ivan Medenica, dakle, ne tvrdi da je crnogorski pozorišni repertoar bolji nego što kritičarke peripetije.me to tvrde (budući da ga ne prati u cjelini, tako nešto ne bi ni mogao da tvrdi), kao što nema, ili barem ne iznosi nikakve metodološke zamjerke na račun kritika koje se objavljuju na tom portalu. Ono što im zamjera isključivo se svodi na nedovoljnu ljubaznost i spremnost da “spuste nišan”. Iako u uvodnom dijelu teksta Medenica daje legitmitet i ovakvom - ”policijskom” tipu kritike, pozivajući se na teatrološke autoritete koji tvrde da drugačija kritika zapravo nije ni moguća, u završnom dijelu teksta on nema razumijevanja za sličan “tvrdi stav” svojih koleginica - “tri furije”, kako ih naziva, pozivajući se na lokalnu percepciju njihovih kritičarskog angažmana, kojom je i inače ovaj tekst više nego očigledno zadojen.
Nejasno je zašto je Medenica uopšte napisao ovaj lakomisleni tekst za jedan mali, lokalni pozorišni časopis, odlučio da arbitrira u jednom lokalnoj “pozorišnoj prepirci” tretirajući njene aktere kao nedoraslu djecu kojoj ne pripadaju ista prava koja pripadaju ostalima (sam Medenica je, na primjer, znao da bude vrlo “neljubazan” i ravnodušan prema osjećanjima pozorišnih umjetnika/ca). U svom tekstu Medenica sam konstatuje da se pozorišni akteri u Crnoj Gori koriste autoritetom teatrološki opremljenih “izvanjaca” da bi minorizovali glas kritičarki peripetija.me. Dakle, on zna za tu provincijalnu praksu prizivanja u pomoć inostranih autoriteta, tako tipičnu za nedorasle kulture, spreman je da je kritikuje, a ipak pristaje da sam preuzme tu ulogu, svojim imenom da teatrološki legitimitet nezadovoljstvu lokalnih pozorišnih umjetnika/ca kritikom svojih koleginica i napiše jedan ovakav tekst u kojem se pozorišnim kritičarkama (ali i nezadovoljnim pozorišnim umjetnicima) obraća kao posvađanoj djeci u obdaništu.
Naravno da niko ne dovodi u pitanje da bi “konstruktivno savezništvo” pozorišne kritike i produkcije, na kojem Medenica insistira, bilo divna stvar od koje bi pozorišna umjetnost mogla samo profitirati. Kritičarkama peripetija.me ta stvar takođe leži na srcu. U junu prošle godine portal peripetija.me je zajedno sa Dramskim studiom “Prazan prostor” organizovao onlajn debatu na temu mogućnosti takvog saveza (Nataša Govedić, Oliver Frljić i Mirko Radonjić), na koju je bio pozvan i Ivan Medenica. Dakle, Ivan Medenica i kritičarke peripetija.me bi se vjerovatno oko tih stvari lako složili. Ali, sam Medenica u svom tekstu piše o dugoj istoriji pokušaja da se artikuliše (ne)mogućnost toga saveza, koja se na kraju završila u ćorsokaku. Dakle, jasno mu je da sa “konstruktivnom” kritikom stvari ne idu nimalo glatko, koliko god želimo da se ona desi. Prebaciti pozorišnu kritiku na taj, “konstruktivni” kolosjek očito nije što i popiti čašu vode, i Medenica to dobro zna. A ipak, od kritičarke peripetije.me traži upravo to - da odmah spuste previsoke standarde, nađu način da se pomire sa pozorišnim umjetnicima/cama koje su naljutile i ponašaju se “konstruktivno”. Traži da njima bude jednostavno ono što sigurno nije jednostavno ni njemu samom, ni bilo kom dugom, jer prosto nije jednostavno, i što se sigurno ne bi tako lako odvažio da javno traži od drugih kritičara. Ovaj dobronomjerni poziv na “smirivanje” kritičarske žestine teško je shvatiti drugačije do upravo onako kako Medenica nikako ne želi da bude shvaćen - kao pokušaj nametanja inferiornosti, pod okriljem dobrih namjera, i paternalističko dijeljenje lekcija jednoj maloj kulturi i njenim pozorišnim akterima kojima naprosto ne priliči da imaju previsoke pozorišne zahtjeve i one iste konflikte i zapitanosti kakve postoje u svim drugim pozorišnim kulturama. Mi ovdje naprosto moramo da budemo skromni i složni jer tako želi Ivan Medenica.