Pozorišno lično: O Aninom skoku
3. jun
Ima najmanje godina otkad smo prvi put razgovarali o tvojoj režiji “Ane Karenjine” – bilo je to u nekom kafiću Bloku 5; isto je ovako bilo toplo. Razgovarali smo o ljubavi. Začudila sam se tada da te uopšte to zanima – otkud sada, u ova teška politička vremena, ta velika priča o ljubavi, tako staromodna, tragična, (potencijalno) patetična? Navodila sam te (bezuspješno) na priču o “politikama ljubavi” (to mi je bilo bliže…ljubav kao politički konstrukt), na ideju da ljubavi, izvan toga, zapravo nema, da pozorište danas tu nema šta da traži, da može samo da se izblamira insistirajući na “ljubavi kao takvoj”. Trudila sam se da te obeshrabrim, zapravo. Poslije, kad smo se rastali, mislila sam – pa i danas se neki ljudi ubijaju zbog ljubavi, otkud mi ta arogancija, pomisao da to nije važno…
Ja sam takođe, u jednoj tački, mislio da ćemo progovoriti kroz politike ljubavi. Ali, onda je upravo to počelo da mi djeluje kao konstrukt. Kao kada bi krenuo da analiziraš čovjeka samo kroz jednu od teorija ličnosti. Ili djelo isključivo kroz jedan metodološki pristup. O ljubavi se može (govoriti) kroz politike ljubavi, ali može i kroz ljubav prema ljubavi. Pa i po cijenu da se čovjek „izblamira“. Uostalom, političko u ovoj predstavi ne leži u pukoj aktuelizaciji Tolstojevog teksta, iako teme koje otvaramo, te ugao koji zauzimamo u odnosu na njih jesu aktuelne. Politička snaga ove predstave je ponajprije, usuđujem se da kažem, u samoj prirodi pozorišne umjetnosti, kao oblika združivanja, što je na meta-planu komentar na ljevinovsko stremljenje da uredi svoje gazdinstvo. Umjesto da sjedimo i razgovaramo o tome kako bi pozorišne i repertoarske politike trebalo da izgledaju, odlučili smo da njegujemo zajedništvo, te da (re)definišemo to što znamo da su produkcioni model, zaduženja među ljudima koji prave pozorište, odnosi unutar ekipe, odnos prema publici… Gradili smo jedan sistem, otvarali prostor unutar kojeg je moguće su-kreirati. Znam da ne voliš izraz demokratizacija. Opravdano. On, na kraju krajeva, i ne odgovara ovome što mi postavljamo kao paradigmu naše zajednice i saradnji koje gradimo unutar nje. Ne postoji konsenzus među nama. Ni od gledaoca ne tražimo da se sa nečim složi. Čulna empatija je možda najbliža tome što želimo da postignemo. A empatično je već i politično.
Dopada mi se to da je empatično – političko. To sve češće čujemo – ljubav je politična, saosjećanje je politično, tijela su politična, žudnja je politična. Kao da više ne govorimo samo o tome koliko su ta iskustva tjelesnosti i osjećajnosti ideološki nadzirana – sada, čini mi se, govorimo o političkom potencijalu tjelesnosti, ljubavi, o tijelima koja se vole, o ljubavi kao potencijalo revolucionarnom događaju, ja koje postaje mi... Možda to ukazuje na neku smjenu ideoloških dispozitiva. Ili je to samo meni najednom upalo u vidno polje, da ne budem pretenciozna. Možda upravo zbog “Ane Karenjine”. Svejedno, kada si me u aprilu pozvao da gledam progon prva dva dijela predstave i dislociram se iz položaja spoljašnje kritičarke koja “dolazi na gotovo”, najviše mi je zasmetalo to što ljubavi nije bilo dovoljno. Gotovo da sam bila lično uvrijeđena. Eto, to je priča o mojoj promjeni na pozadini vašeg rada na predstavi – pretpostavljam da bi svaki reditelj poželio tu vrstu uticaja na senzibilitet publike. I sada, prije nego što za neki dan (7. juna) vidim prvi progon sva tri dijela, to me i dalje najviše zanima – jeste li na kraju spasili ljubav?
Borimo se i dalje za nju. Biće je unutra onoliko koliko je ima u nama. Ni više ni manje.
4. jun
Dakle, umjetnost bez obećanja. Kao ljubav bez obećenja. To se zapravo nikome ne sviđa, to i sam znaš. Ipak, ništa ne obećavaš?
Obećavam vožnju. Kompoziciju čiji elementi voze. Već na početku rada sam se pitao: šta je taj voz? Tolstoj piše u osvit industrijalizacije, odnosno u trenutku kad ogromna ruska zemlja biva išarana prugama, te gradi pejzaže i prirodu kao kontrast / ili alternativu. Na bazičnom nivou, to bi danas bio, recimo, onaj čudovišni most koji se gradi kao dio auto-puta. Ana Karenjina u Crnoj Gori trebalo bi s njega da skoči. Ili da se baci u zamiješani beton od kojeg je uzdignut onaj falusni soliter iza hotela Podgorica, koji u svojoj erekciji jasno pokazuje svu impotenciju crnogorskog društva da brine o svojoj kultunoj baštini. Šta je taj voz?–toje pitanje koje je do kraja ostalo jako važno, no odgovor smo prestali da tražimo spolja. I onda se sam pokazao. Čovjek je potencijalno taj voz. Ta žena je voz. Bacila se pod svoje točkove. Samljela se na tračnicama svog bića. Naša predstava je takva vožnja da ukida tolstojevsku dihotomiju voza/prirode i govori o tome da je upravo ljudska priroda voz.
Zato i kažem – obećavam vožnju. I obećavam putovanje. Šta će iz te petočasovne vožnje sam gledalac da uzme za sebe – to zavisi od senzibiliteta, afiniteta, odnosno od stanice u koju te voz sopstvenog života doveo.
5. jun
Ne mogu da se složim sa tom konstatacijom o Aninoj „ljudskoj prirodi“... To mi se već čini kao krajnja suprotnost ideji o ljubavi kao političkoj projekciji. Ipak je neko ili nešto pokrenulo taj mlinac koji ju je samljeo. Ima u njoj nešto svetačko, neurotično možda (ako to nije slično), što vuče na tragediju, ali mogu da je zamislim i kao srećno zaljubljenu u Vronskog do kraja života na nekom mladom ostrvu usred okeana, gdje još nema upisa politike (ljubavi, bilo čega). U stvari – nisam sigurna. Možda.
U pravu si da se ne složiš. Treba još preciznije. Ilija Đurović u tekstu predstave kaže za zaljubljene parove da se nalaze u „vremenskom vozu, čija je lokomotiva već u budućnosti“. Neizvijesnost budućnosti, oblak dima koji je tako lako raspršiti, a u koji odlučiš da ukoračiš je već poduhvat. A šta ako još i znaš što te čeka? I ako je to što te čeka smrt? Bi li se ipak usudio? Zbog toga je Ana Karenjina naš heroj (namjerno ne koristim rodno senzitivni oblik). Bira da bude samljevena ljubavlju. To je snaga njene prirode. U tom smislu je njena priroda voz. I zar je stvarno gore prošla od ostalih ženskih likova?
A što se samog ostrva tiče – mogu da zamislim nju isto koliko tebe ili sebe. I ovo kažem bez trunke cinizma.
5. jun
Kada si nas u aprilu pozvao da uđemo u Prazan prostor i zavirimo u proces rada, odgledamo i prokomentarišemo još nezavršenu predstavu, i sam si se, kao autor, izložio ranjivosti, što je opet nužan uslov ljubavi, kako to divno opisuje Badju kada govori o ljubavi (moram da ga parafraziram, zaista) – biti nag pred drugim bićem, izložiti se, biti ranjiv, ukrstiti poglede, stvoriti novu, treću perspektivu, novo jedno... Zato si bio nervozan. Nisi jedini savremeni umjetnik koji se muči sa tom vrstom izloženosti, „demokratizacijom“ pozorišta, umjetnosti uopšte, kroz uspostavljanje horizontalne strukture unutar ansambla, a onda i kroz dijeljenje umjetničkih ideja kao opšteg dobra – to je i bio razlog zbog kojeg si i druge, „tuđince“(uključujući kritičare) želio da uvedeš unutra, pretpostavljam. Čujem da to zna da bude bolno za autora. Da li se bojiš da će tvoje ideje nestati kada ih staviš na trpezu i ponudiš drugima, da citiram rediteljku Martu Popivodu koja je nedavno, u razgovoru za program „Drugarice“, nešto slično rekla (ovdje ne mogu da se ne sjetim jedne trpeze ili gozbe od prije nekoliko dana, prilikom dočeka mitropolita Joanikija, nimalo nalik ovoj o kojoj pričamo)?
Iako je trpeza, kako si već otvorila u svom pitanju, pojam koji nudi niz asocijacija, pa i mogućnost da ti preśedne, paralela sa predstavom je dosta tačna, jer predstava na isti način omogućava da sjednemo, okupimo se i sretnemo iznad nekog sadržaja. Mi nešto „kuvamo“ već godinu dana, i svaki gledalac koji je u međuvremenu pozvan na gozbu je degustator, i pozvan je ne bismo li čuli šta njegovo nepce kaže na naše nadražaje. I da, proces otvaranja uspostavlja i ranjivost. Pa i nervozu. A onda nastupa borba. Na koji način čuti sve što je rečeno (jer u pitanju su benevolentni gledaoci), a kako istovremeno sačuvati i svoje ideje. Tu su naša demokratičnost i vjerovanje u horizontalu dovedeni u pitanje. Iz autorske pozicije ti je uvijek jasno gdje je predstava započela. A započela je u sopstvenoj kuhinji /vozu. Tamo, iza zatvorenih očiju, kad su se pojavili prva slika ili zvuk buduće predstave. I proces pravljenja predstave nije ništa drugo do razvijanje ideje, uvođenje ljudi koji mogu da je isprate i nadgrade, te slušanje i procjena toga što je u prostoru proizvedeno. Jer cilj nije omogućiti da se predstava igra na sceni, već da se igra u glavi gledaoca. Tamo ideja mora da se nastani. Jedino je tako (bila) plodna. Vježbanje otpornosti ideje je mukotrpno. Znaš joj svrhu. Znaš joj cilj. Ali mora da postane sistem, matematika. U suprotnom je tirjanstvo.
6. jun
Priznajem, teško mi je da razumijem. Tek odnedavno počinjem da razmišljam da možda nešto nije u redu sa kritikom koja samo čeka gotov proizvod da mu presudi (zato sam se, uostalom, i saglasila da napravimo jedan ovakav razgovor uoči premijere, bilo je to i u mom interesu), da to na kraju uvijek postaje neprijatna (?) pozicija (moći?), ali i dalje mi nije jasno kuda to vodi... Misao mi stalno bježi ka opozicijama lijepo–nelijepo; dobro-loše, relevantno-banalno... taj binarni put nije najsrećniji, znam, ali postoji taj kritički um, nužno distinktivan, koji mora da ignoriše cijeli jedan proces, koji je možda bio divan, možda su se stotine uzbudljivih ideja pojavile ali su nestale jer nisu uspjele da se upišu u tkivo umjetnosti, šta da se radi... Kako suditi, a to je neizbježno, praksi koja kaže – ja sam otvorena, ja sam gozba, ne gledaj u mene kao u mrtvi predmet, nemoj samo da misliš kako da me proždereš, osvojiš, ocjenjuješ, ocrnjuješ, samo uživaj u meni...Prilično me zbunjuje ta ljubav između kritike i pozorišta. Vidim da postoje ta očekivanja, sa obije strane, ali to je nesigurna zona, i ovaj naš razgovor je neka vrsta opipavanje terena.
Ne bježim(o) od suda. Ali nije presuda cilj, pa bila ona i najpozitivnija. Postavljam(o) sebi komunikaciju kao prioritet. I sam, kad donosim sud, mislim prevashodno na to – da li nešto komunicira sa mnom, i još važnije: sa kojim slojevima mene komunicira. Još od svog bavljenja vizuelnom umjetnošću ostalo mi je test-pitanje: Da li rad radi? Ako (te) rad radi, onda to nije pitanje suda, već doživljaja. Pa i sama si mi govorila kako sve češće pišeš kritiku maltene iste večeri poslije pogledane predstave, iz utiska koji si ponijela. Jer taj osjećaj, doživljaj važniji je od svakog uma koji je sveden tek na puki racio, da parafraziram Hajdegera. Problem nije u tome da li se na predstavu gleda kao na gotov proizvod. Problem je što se na nju uopšte gleda kao na proizvod. Gledalac nije konzument. On je (sa)učesnik. U pozorištu nema mogućnost lakog scrolla na ekranu ili pritiska dugmeta na daljinskom upravljaču. Što ne znači da mu je sloboda uskraćena. Upravo suprotno. Sloboda njegovog doživljaja je ta koja gradi predstavu. Ali, ako pred sebe, glumce i saradnike, postavljam zadatak da svakim svojim postupkom preispitujemo šta je to režija, gluma, dramaturgija, kostim... ako od nas tražim da pomjerimo svoje granice – onda isti zadatak postavljam i pred gledaoca. Pa makar taj gledalac bio i kritičar. Svaki učesnik ima pravo da ne pristane na ovu vrstu komunikacije, da reaguje smijehom ili suzama, da spava, da negoduje ili da napusti predstavu. Ali i napustiti predstavu je događaj koji gradi predstavu i prevazilazi ono za šta kažemo da je dopadanje ili nedopadanje. Nije neko napustio predstavu jer mu se sviđa / ne sviđa, već zato što sadržaj koji se nudi ili udara previsoko i ruši brane, ili tek zapljuskuje zidine i nije dovoljno uzbudljiv. Nastojim(o) da izgradimo uzbudljivu komunikaciju. Ta komunikacija je postavljena dvosmjerno. I naravno da ćemo naići i na racionalnog sudiju. Ali ako se sud donosi iz crno-bijelih postavki toga šta je pozorište, šta je Tolstoj, šta je „Ana Karenjina“... onda to nije sud, već predrasuda… A takav me ni gledalac ni kritičar ne interesuju.
7. jun
Dobro, možda nismo na tako udaljenim pozicijama, kako se čini, ali neka sada ostane na tome: da bismo u nekom trenutku, ako ovaj bi razgovor trajao dovoljno dugo, možda rekli – pa da, mislimo na isto. Ali, opet se vraćam na Anu. Osjećam se krivom što smo je zanemarili. Bila sam zabrinuta za Anu/Sanju koja je glumi otkad sam vidjela progon prva dva dijela u aprilu. I ljuta što je dovodiš u neke situacije – da ima „oralni seks“ sa mikrofonom, na primjer, da leži na prljavom podu gola (slala sam Mariji Backović, producentkinji, poruke da im podastre neki čaršaf)... Vodili smo već razgovor o tome. Možda se i borili za nju, „otimali se“ oko tog mikrofona. Od tada mi nije bilo važno ima li ili nema politike, bila sam samo brižna nad njenim tijelom koje pati. Ili je ta briga politička? Sjeme neke politike? Na kraju, ostalo je po tvome, ali ipak sam se tu za nešto borila, ostalo je ipak to tamo, kao neki potencijal, i to možda objašnjava ideju o umjetnosti kao opštem dobru.
"Patnja poznaje malo riječi." (Rene Šar). Patnja tijela (o kojoj govoriš) na pozornici nije tek pitanje patnje. Tjelesnost je uvijek usko povezana sa prekoračenjem. Prekoračenje na koje se usuđuje glumac pomjera i gledaočevu granicu. Npr. scena sa mikrofon o kojoj govoriš nije neprijatna jer je nekome mikrofon u ustima. To je najintimniji kontakt, duboko u usnoj duplji i grlu, koji biva ozvučen. Kroz krajnju tjelesnost, kroz fizičnost i auditivnost sokova, te kroz niz otpora i asocijacija (među kojima je i ta da je ista glumica, iz druge uloge i pozicije prevarene žene, takođe govorila o jednom felaciju), te kroz čitav niz pitanja moći, superiornog/inferiornog položaja, za mene se u toj čulnoj kognitivnosti otvara prostor da zavirim u prirodu ljubavi, sam čin, sam izvor... Jer tamo nema nikakvog poniženja. Ni stida. "Sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice." (Pavle, 2 Kor.)
A glede kritike – da kažem još i to – naravno da su pozorištu potrebni mišljenje i suđenje. I naravno da će kritičar upotrijebiti svoj razum da napiše kritiku. I to je u redu. Ali znaš i sama da bi katkad jedno „Ah“ /iz ganutosti/, ili jedno „Pih“ /iz gađenja/, koje bi autentično odgovarali utisku koji predstava ostavlja – rekli sve (a možda i više) nego bilo koja razložnost. I moje nastojanje sa „Anom“ je da se ta razložnost preskoči. Da se dođe samo do jednog – „Ah“.
8. jun
Svejedno, više mi se dopala početna scena iz Trirovog „Antihrista“, gdje takođe osjećamo „krajnju tjelesnost“ ljubavi, s tim što su to tamo dva ljudska tijela, dva organa ljudskih tijela tačnije, a ne nekakav plastični mikrofon u ženskom grlu. Ali, svejedno… Šta o ljubavi, zapravo, želiš da kažeš tim insistiranjem na seksualnosti?
Ubola si me u bolnu tačku. Filmski reditelj ima na raspolaganju dublere za eksplicitne scene. Glumci sa kojima volim da radim puno sebi dopuštaju u našim zajedničkim procesima, jer postoji međusobno povjerenje, a prevashodno povjerenje u materijal i sadržaj koji stvaramo. No ipak, insistiramo da idemo do krajnjih granica onoga što je njima još uvijek prijatno. Kako je pornografija toliko čist žanr da ju je nemoguće lažirati, važno je usposliti određene pozorišne strategije ne bi li se tjelesnost osvojila do kraja. A tjelesnom žudnjom ne želim da kažem ništa. Nemam posebnu poruku koju njome šaljem. Samo, nemoguće je govoriti o ljubavi, a ne govoriti kroz tijelo. Čak i ljubavno pismo je objekat žudnje kojim dva tijela premošćuju fizičku distancu.
8. jun
Od sinoć (7. juna), kad ste ponovo otvorili Prazan prostor (ovoga puta napušteni vojni hangar u Zagoriču, na kojem, iznad ulaza, piše „Naoružanje“) za „benevolentne gledaoce“, izgubila sam volju da se držim dogovora da ovaj razgovor izguremo do same premijere (12. juna). Postoji taj trenutak kada čovjek poželi da ode s gozbe, intimizuje umjetničko, zgrabi ga i ponesu u svoju jazbinu – od sad ovo postaje moje, moram sama ovo da svarim, smjestim to negdje, sakrijem što ne pojedem odmah... Možda je ovo pravi trenutak da prekinemo ovaj razgovor, da te ostavim – i premijera se opasno približila.
U redu. Čini mi se kao da čujem jedno „Ah“. Drago mi je zbog toga.