Procvat predpolitičkog pozorišta

Ko kaže da u Crnoj Gori ne cvjeta političko pozorište, taj rizikuje da ispadne ozbiljan ignorant. Do nedavno, moglo je biti progresivno tvrditi tako nešto, ali sada... stvari su se dramatično promijenile. Domaći reditelj Mirko Radonjić istakao se kao politički osviješćen reditelj predstavama „Sin“ (Kraljevsko pozorište „Zetski dom“) i „Sobe“ (nezavisna produkcija „Prazan prostor“). Skandal sa predsjednikom Opštine Nikšić koji je, sjećamo se, zajedno da suprugom napustio predstavu „Sin“ raznio je za trenutak  ime ovog reditelja na sve strane, ali njegov doprinos procvatu političkog pozorišta zasijenili su reditelji „sa strane“, a prije svih Arpad Šiling i Andraš Urban koji su se rado odazvali na poziv „Zetskog doma“ da dođu u Crnu Goru i pokažu crnogorskoj pozorišnoj javnosti kako se (lako?) pravi političko pozorište ako se ima volje. Njima je, dakle, pripala sva slava. I Kraljevskom pozorištu „Zetski dom“ koje su ohrabrili EU fondovi koji, to znamo, bez makar malo politike ne daju kintu. Pojavile su se tako na sceni „Zetskog doma“, u relativno kratkom roku, predstave „Dokle pogled seže“ i „Kučka“ u režiji Arpada Šilinga, „Zašto ostajemo u proviniciji“ ne tako znamenitog, neki bi rekli čak i upitnog reditelja Blagoja Micevskog (predstava djelimično bliska ostalima iz ove serije po dokumentarističkom ili pseudodokumentarističkom metodu), „Kapital“ Andraša Urbana, a onda je nedavno „Barski ljetopis“ preuzeo štafetu od „Zetskog doma“, angažovao Urbana, i tako je nastao i „Don Kihot“, za sada posljednja predstava iz ovog pozorišnog serijala. Tako se očas posla u Crnoj Gori dogodilo nešto što je do nedavno izgledalo nezamislivo – procvat crnogorskog političkog pozorišta. Oni koji su sumnjali sad mogu fino da se razuvjere, naročito otkad su stigle nagrade, gostovanja, afirmativne kritike regionalnih kritičara specijalizovanih za crnogorsku pozorišnu produkciju, koji su pozivani da i ovaj pozorišni preokret dolično isprate.

Ta brzina, lakoća sa kojom je sve to teklo, frekventnost rediteljskih imena – sve to moglo je skepticima da zaliči na neposvećenost i tezgarenje. Moglo je djelovati nesimpatično i to što ove predstave u pogledu temeljnih strategija jedna drugoj nalikuju kao jaje jajetu. Teško je biti siguran u to kakav je proces ovdje u pitanju, ko stoji iza kojih političkih stavova, ko potpisuje ono što se izgovara ili inscenira, ko je za šta odgovoran, ali možemo da rekonstruišemo da stvari teku otprilike ovako: reditelj okupi glumce/ice voljne da se upuste u ovu vrstu političkog i pozorišnog izazova, zada im neku okvirnu, za lokalnu sredinu aktuelnu političku temu (ili oni sami sebi zadaju temu?) i kada glumci/ice prikupe  određeni materijal, on se onda dotjeruje i prorađuje scenaristički, dramaturški i rediteljski, dodaju se ostali pozorišni sastojci i začini i – proizvod je gotov za konzumaciju. Ako pozorišni rezultati i nisu svi bili isti (Šilingove predstave bile su suptilnije, sa manje političke larme), proces i metod očito jesu. Ukapirali smo, naravno, da je u pitanju pozorišna tendencija, ali nas to nije moglo relaksirati od utiska da ovdje ima previše formalizma, reciklaže i autoreciklaže i da se sve svodi na guranje različitih sadržaja u istu posudu. Na kraju, ispostavilo se da i sama posuda ima feler, da je njena zapremina taman za predpolitički sadržaj, ali da politički u nju nema šanse da stane. To nas je najviše razočaralo zato što želimo da nas neko ili nešto izvede iz predpolitičkog stanja, i zato što smo se nadali da bi pozorište moglo biti adresa za ispostavljanje takvih želja.

Tačno je da se na sceni „Zetskog doma“ (i Ljetnjoj sceni Centra za kulturu Bare) svašta govorilo tokom izvođenja ovih predstava, da su, dakle, bez pardona iznošene iste one kvalifikacije našeg političkog i moralnog stanja koje odjekuju na mitinzima, u opozicionim glasilima, kafanama i na drugim mjestima. Tačno je i da su glumci/ice na sceni govorili o svemu što sa politikom ima bilo kakve veze; da su udarali po političkim teorijama i praksama, globalno i lokalno, po ljevici i desnici, nacionalizmu i ljudsko-pravaškoj politici, patrijarhatu i feminizmu, Crnogorcima i Srbima, vlasti i opoziciji, da su sve to jednako izlagali podsmijehu, da su pazili da se nikome ne kriva i da nikome i ničemu ne ostanu dužni. Tačno je i da su ponekad referisali na škakljive aktualnosti (kao, na primjer, na uvođenje zakona kojim se štite crnogorski nacionalni simboli); da im je čak bastalo da spomenu i neka lična imena. Šta god se našlo na putu, bez obzira na tematski fokus predstave, stizalo je na scenu jer kad se sloboda jednom otčepi – ko će nas zaustaviti?      

Nekima se uopšte nije dopalo ovo pozorište. Zamjerali su mu idejnu konfuziju, neznaveno brčkanje po političkim teorijama, infantilnu subverzivnost, nefokusiranu političku angažovanost, čak nepristojnost (mnogo se psovalo, bilo je baš bezobraznih riječi). Drugi su to isto pozdravili kao čin hrabrosti, buđenje crnogorskog pozorišta iz stanja političke kome i nisu htjeli da traže dlaku u jajetu. Ali, dok smo svi zajedno ispijali pićenca na koktelima nakon premijera (niko se, naravno, ne identifikujući sa maločas, na sceni, prokaženim grupama), osjećali smo da nešto nije u redu i da bi nakon političkih predstava koje govore o ovim stvarima trebalo da se osjećamo barem zeru nelagodnije.

Moglo bi se ovdje o mnogo čemu diskutovati (kada bi se takav običaj u nas praktikovao), ali ipak ne i o svemu. Van diskusije je da političko pozorište ne može da rabi opštenarodni političko-folklorni diskurs (osim kao predmet dekonstrukcije, što se ponekad i čini songovima, govornim radnjama koje nas tjeraju da ga čujemo kao brbljanje, i to nam se dopada) koji se u našem slučaju, kao što znamo, sastoji od najuopštenijih, negativno određujućih, humoristički intoniranih i izjednačavajućih kvalifikacija moralnog stanja crnogorskog društva generalno, a onda klasnih i nacionalnih, političkih i drugih grupa, političkih procesa i sukoba (sve to dovedeno do najveće mjere opštosti, do tačke kada se politička realnost derealizuje), i sve to garnirano mentalitetskim i kulturološkim razlozima, dakle obavijeno aurom fatalizma i predodređenosti za političku zlu kob. Čak i ako svi članovi zajednice dijele taj diskurs, od pijačnih prodavačica, preko taksista do intelektualaca i narodnih zastupnika u Parlamentu, kao što to jest slučaj u Crnoj Gori – to opet ne znači da pozorište slobodno može da im pravi društvo. Ne može zato što političko pozorište mora da misli politički, a ovaj diskurs (osim teme) neće biti politički sve dok nam umjesto političke racionalnosti bude podmetao iracionalnost, umjesto materijalizma – idealizam, umjesto političke lucidnosti – ignoranciju, umjesto konkretnosti – opštost, umjesto zagledanosti u sadašnjost – pogled u prošlost, umjesto aktivizma – pomirenost, a umjesto ideje da razloge za naša politička stanja moramo tražiti rasplićući mreže finansijskih i političkih interesa, prateći njihove tragove duž hijerarhija moći – ideju da nam se stvari dešavaju jer smo takvi kakvi jesmo i zato što smo kulturno problematični i primitivni.

Predstave koje smo vidjeli suviše duguju tom predpolitičkom diskursu da bismo tek tako aplaudirali procvatu  političkog pozorišta u Crnoj Gori. Da nam ovako ne gori pod nogama, možda ne bismo bili tako zahtjevni i nervozni, a onda bismo poslije koktela bezbrižno otišli kući, napisali pohvalnu kritiku ili ishvalili predstavu na društvenim mrežama, i mirno otišli na spavanje. Ovako – htjeli bismo pravo političko pozorište, koje uvažava našu potrebu da mrdnemo naprijed, koje crnogorske političke probleme i nas same uzima za ozbiljno.

Htjeli bismo takvo pozorište ne zato što mislimo da će ono rasplesti politički mrtvi čvor, toliko naivni nismo, već zato što nas mnogo foliraju i nećemo da nas foliraju i u pozorištu ubjeđujući nas da je ovo maksimum pozorišne političnosti. Jer nije. Naročito nije kada je riječ o dokumentarističkom pozorištu sa kojim su ovi pozorišni projekti (valjda) u srodstvu. Kao što mu i ime kaže, dokumentarističko pozorište sve nade polaže u dokument, u autentična iskustva političkih aktera koja mogu postići ono što fikcionalni tekst (navodno) ne može – nepotkupljivo fiksirati naš pogled za političku realnost. Uz to idu, naravno, racionalnost i analitičnost, istraživački procesi i slične stvari, a onda, kada darovit umjetnik to upakuje, nastaje dokumentarističko, stvarnosno pozorište, koje pokreće emocije i intelekt, skida politički mrak sa očiju i umjesto opštih konstatacija o tome kakav je ko, dakle političkog folklora, nudi nam inspiraciju za političko mišljenje. E, to bi moglo da prođe. Ali, ovo nije to. Ovdje nam se daje neka vrsta instant dokumentarističkog pozorišta u kojem glumci/ice (i još poneko sa njima, iako nikad ne znamo ko) preuzimaju na sebe da svjedoče u ime onih o kojima ne mogu svjedočiti, da tumače politički kontekst iako imamo razloga da sumnjamo da njihovi političko-analitički kapaciteti nadilaze prosjek i da nisu i sami zatočenici predpolitičkog stanja, što se na kraju pokazuje kao opravdana sumnja. Ostaje nam, dakle, samo da zaključimo da je ovdje na djelu nekakva mutacija dokumentarističkog pozorišta koja se odriče dokumentarizma i političnosti.

Da li je problem samo u želji da se pozorišni posao otalja? Ili ovdje ipak manjka i političke hrabrosti?  Prema nekim izvorima, mlađanim glumcima u “Kapitalu” su nakon premijere stizale preporuke šta da izbace od replika, i bilo je tu i još zanimljivih detalja u vezi sa hrabrošću, ali ta vrsta (manjka) hrabrosti, koliko god bila golicava, nije ovdje tema – od prozivki kao takvih, ni u pozorištu ni van njega, nikome nije bolje. Pozorišna hrabrost za kojom žalimo od druge je – političke sorte. Moguće i od zahtjevnije jer – sigurno je da manje takve (političke) hrabrosti treba da se na sceni izgovori ko zna koliko puta ponovljena i izanđala konstatacija o kriminalu vladajućih krugova, pa čak i pojedinaca (koji to ni sami više ne zarezuju), ili da se, na primjer,  kao razlog da degradaciju žena prozovu primitivni patrijarhalni običaji (koji su u uslovima razvoja tranizicijskog perifernog neoliberalizma u crnogorskoj varijanti odavno mutirali, ali – ko će još i time da se bavi?) nego da nam se to pokaže, da se postavi dokumentaristički zasnovana priča o, na primjer, samo jednoj od onih žena koje ispred Parlamenta traže da im država da dvjesta eura kao nadoknadu za materinstvo, pokazati ko, kako i kada im je ispraznio džepove još onda kada su fabrike u kojima su radili njihovi muževi ili one same komadane kao tajkunski plijen, i ko i kako i dalje nalazi način da im utrpa ruke u džep, da profitira od njihove rodne potčinjenosti i od samog tog poraznog koncepta materinstva za koji su se one zakačile jer nemaju ni za šta drugo da se zakače. Moguće je da poslije takvog pozorišta, koje ne bi pristajalo na površnost, opšta mjesta, poturanje transistorijskih kulturnih zadatosti kao razloga za finansijsku, političku i mentalnu bijedu, i koje bi nam, umjesto da priča i da nas stalno osvješćuje, konkretno, dokumentovano, politički precizno i sugestivno pokazalo kako to neko trlja ruke dok smo mi u nesvjestici – ne bismo baš tako bezbrižno ispijali pićenca i grickali brusketice na koktetlima poslije premijera.

 

Ostavi komentar