“Đekna”, po motivima televizijske serije Miodraga Karadžića i Živka Nikolića; adaptacija i režija Mirko Radonjić, Kraljevsko pozorište Zetski dom

U Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju 9. marta premijerno je izvedena predstava „Đekna“ u režiji i adaptaciji Mirka Radonjića. Predstava, rađena po motivima čuvene TV serije „Đekna još nije umrla, a ka’će ne znamo“ Miodraga Karadžića i Živka Nikolića, koncipirana je kao omnibus, niz od desetak scena koje slijede narativni tok televizijske serije.

U pojedinim scenama Živku Nikoliću odaje se počast citiranjem djelova iz njegovih intervjua, uglavnom onih u kojima govori o našoj određenosti zavičajem, dok se istovremeno naslovi epizoda iz serije pojavljuju na mnoštvu televizijskih ekrana u pozadini, koji čine dominantan scenografski element. Ipak, reditelj stalno interveniše na ovom materijalu, i to na različite načine: dekonstruiše ga i ponovo gradi, raščlanjuje, analizira, poetizuje ili osavremenjuje. Situacije i likovi stavljeni su u savremeni kontekst, uz stalni fokus na njihov unutrašnji položaj – na to šta likovi predstavljaju, šta ih muči i kako se uspostavlja njihova veza sa današnjim gledaocem.

Tako, na primjer, predstava nudi novu perspektivu roditeljske muke i žrtve koju porodica ulaže u Mišovo školovanje u inostranstvu. Daleki „Minkeeeen“ zamijenjen je Beogradom, a Mišu – kojem smo se u seriji smijali kao dangubi koji troši novac i stalno mijenja fakultete – Anja Misović tumači kao savremenog studenta: deprimiranog, očajnog, suočenog sa stalnim nedostatkom novca.

Međutim, scena se razvija dalje i perspektiva se komplikuje. Taman kada se sažalimo nad njim, vidimo da Mišo zapravo nemilice troši novac – ne samo na hranu već i na modu i provod. Simbolički, to je prikazano raspršivanjem novčanica kroz vazduh pomoću usmjerenog ventilatora. Posmatramo kako u vazduh lete pare zarađene prodajom imanja i krave, ali i štednjom članova porodice. Mišov lik tako postaje složeniji, a od prvobitne komike ostaje tek trag.

Ovdje se jasno prepoznaje rediteljski pristup koji obilježava čitavu predstavu – pokušaj da se likovi osvijetle iznutra i stave u savremeni kontekst. Umjesto komike zasnovane na likovima, Radonjić češće bira komičnost koja proizilazi iz situacija, diskretno se podsmijevajući našem mentalitetu.

Takav ton prisutan je već u početnoj sceni Đeknine sahrane, kada glumice Jelica Vukčević, Jelena Laban i Maša Labudović uigrano razmjenjuju replike, klizeći gotovo neprimjetno između glasnog oplakivanja pokojnice i običnog tračarenja.

Pored praćenja glavnih narativnih linija, predstava često skreće u autonomne mikro-cjeline snažno performativno i vizuelno zasnovane. U ovim scenama individualno iskustvo emotivno se, pa i arhetipski produbljuje i univerzalizuje. Takva je scena u kojoj Obrenova žena (Jelena Laban) pronalazi muža koji se objesio. Glumica iz grudnjaka vadi kesu sa mlijekom, reže je i pušta da se mlijeko razlije po podu.

Taj prizor snažno evocira žrtvu i bol ove žene koja je nakon muževe smrti prinuđena da zakolje vola i potjera trudnu ćerku Jeku (Jelena Vukčević) iz kuće u novi dom.

Sličan emotivni efekat ima i scena „Ćetalj“, u kojoj glumci od mikrofona i stalka za mikrofon prave konstrukciju nalik konju oko koje se okupljaju da bi je mazili, hranili i igrali se sa njom, pokazujući koliko taj konj porodici znači – ne samo kao vlasništvo kojim će plaćati Mišovu školarinu, već i kao voljeno biće, čime se dodatno naglašava veličina porodične žrtve.

Uz posvećenu glumačku igru, kao i pažljivo osmišljenu scenografiju, muziku i svjetlo, ovakve scene imaju snažan emotivni i estetski efekat. Muzika (Ilija Gajević i Jelena Laban) igra važnu ulogu u oblikovanju atmosfere. Prepoznajemo motive iz serije „Đekna još nije umrla, a ka’će ne znamo“, iz filma „Ljepote poroka“, kao i narodne pjesme koje glumci pjevaju i improvizuju. Posebno je upečatljiva glasovna virtuoznost Jelene Laban, koja uz gusle, zajedno sa Vulem Markovićem, izvodi staru narodnu pjesmu. Glasovnim modulacijama priziva čas očaj, čas radost, dok se atmosfera između njih dvoje postepeno pretvara u suptilan nagovještaj erotike.

Scenografija Aleksandra Anđelića, sastavljena od mnoštva televizora preko kojih se umnožavaju slike, riječi i zvukovi, stvara utisak postmodernističkog kolažiranja citata. Time Mirko Radonjić odaje počast Živku Nikoliću, reditelju čija su ostvarenja važan dio našeg kulturnog nasljeđa, a njegovi likovi odavno prepoznati kao kolektivni arhetipovi. Ipak, uprkos brojnim citatima i tekstualnim, audio i video referencama, ova predstava izgrađena je oko sopstvene rediteljske poetike. Ona podrazumijeva novo čitanje ovog televizijskog materijala, njegovo rasklapanje, otvaranje za tumačenja, uključujuci ona koja se tiču savremenosti, bez odricanja od onoga što čini suštinu Nikolićevog opusa. Predstava tako nudi i novi pogled na tradiciju, odnosno na ono što oblikuje našu zavičajnu sudbinu i memoriju. U tom kontekstu posebno se izdvajaju ženski likovi. Njihova sudbina ključna je za razumijevanje surovosti tradicije koju predstava prikazuje. Možda upravo tu treba tražiti objašnjenje zašto su glumice u ovom komadu posebno upečatljive. Žene su istovremeno prikazane kao žrtve i kao čuvarke tradicije, ali i kao one koje će prve znati da raskinu njene lance i krenu naprijed.

Važno je samo da gledaoci ne upadnu u zamku i ne počnu vrijednosno da porede ovu predstavu sa televizijskom serijom. To nije put kojim treba ići. Ova inscenacija nije zamišljena kao rimejk, već kao autonomno djelo koje seriju koristi kao polazište za novo pozorišno istraživanje. Ova nova, pozorišna “Đekna” ne polemiše sa starom, televizijskom, već jednostavno ide naprijed! Upravo tako je treba i gledati. Tek tada ona može pružiti pun užitak, prije svega njena inventivna, emotivno i čulno sugestivna upotrebu pozorišnog jezika, koji stalno produbljuje ljudska iskustva i apeluje na emocije i imaginaciju.