Bog masakra: Ofucani celofan finoće

Kraljevsko pozorište Zetski dom: Jasmina Reza, "Bog masakra", red. Siniša Evtimov

U Zetskom domu u petak 2. februara 2018. godine izvedena je premijera predstave „Bog masakra“ po tekstu Jasmine Reze, a u režiji makedonskog reditelja Siniše Evtimova uz interpretaciju crnogorske mlade glumačke ekipe: Marija Labudović, Jelena Đukić, Vule Marković i Omar Bajramspahić.

Ovaj tekst Jasmine Reze je dosad dobio razne nagrade, a za njegovu širu popularizaciju zaslužna je filmska interpretacija Romana Polanskog („Carnage“, 2011), gdje su većina glumaca bili oskarovci koji bili sjajni u predstavljanju sistematskog razotkrivanja suštine svakog od likova kroz sazrijevanje verbalnog sukoba. U pozorišnoj inscenaciji ovog kamernog komada za četiri glumca, atmosfera konflikta nekako se i fizički  prenosi na publiku koja je prostorno bliže glumcima nego na filmu i neprestano zaokuplja pažnju kako na emotivnom tako na kontemplativnom planu. Okosnica komada je rasprava dva bračna para o incidentu koji se desio tog dana – jedno dijete udarilo je drugo palicom u glavu i razbilo mu zub, pa roditelji organizuju sastanak kako bi razgovarali o svemu. Lažna ljubaznost i pomirljivi ton koji prikrivaju izostanak svake vrste empatije jednih prema drugima, razbuktava se u otkrivenu netrpeljivost i nemogućnost dijaloga. Njihov sukob je zapravo ogledalo stanja u današnjem društvu koje promoviše vrijednosti civilizovanosti i dijaloga, ali nažalost to je samo površina i forma koja se njeguje kao idealizovana slika Sebe, dok u suštini svima vladaju niski instikti u kojima je borba za nadmoć na verbalnom i fizičkom nivou konstanta.

Adaptacija teksta za ovu izvedbu podcrtava crnogorski kontekst u kojem se radnja događa, podsjećajući publiku da tretirane problematike itekako dotiču našu zbilju, gdje se pored naizgled iskrenog zalaganja pojedinaca za evropske vrijednosti, vladavinu prava i ljudskih sloboda, u sferi najintimnijih slojeva svijesti ustvari kriju pogledi na svijet i emocije u totalnoj suprotnosti sa izrečenim.. Nakon nekoliko čašica alkohola bez ikakve odgovornosti prema izrečenom akteri su oslobođeni  vještačke ljubaznosti otkrivajući tako pukotine u sopstvenim ličnostima i ranjivost u međusobnim odnosima. Da na nekoj vrsti nasilja počivaju svi odnosi, počevši od individualnih pa do globalnih, to duhovito i upečatljivo pokazuje ovaj komad. 

U predstavi glavnu riječ vode glumci, dok su prostor, muzika i drugi efekti u drugom planu – u funkciji neutralne podloge za čistu umjetnost glume. Glumci, iako ne previše iskusni, uglavnom tek svršeni studenti, uglavnom su uspjeli da ožive veoma zahtjevne uloge i dočaraju sve lomove i transformacije svojih likova. Vule Marković u ulozi Alena spontano i uvjerljivo tumači zauzetog advokata, koji najprije djeluje nadmen i ciničan, jer otvoreno iskazuje svoj stav da je nasilje prirodna stvar i da ga treba prihvatiti kao činjenicu, ali je istovremeno i najiskreniji od svih likova jer se ni u jednom trenutku ne pretvara da mu je stalo ni do rasprave, ni do razriješenja sukoba. Kako kaže svijetom vlada  bog masakra i tu nema šta da se doda. Lik Anike, njegove žene, tumači Marija Labudović koja uspješno prenosi transformaciju od fine, učtive i saosjećajne do anksiozne, drske i homofobične osobe.  Jelena Đukić dobro ali na mahove prenaglašeno igra umišljenu intelektualku Vjeru koja ističe svoju obrazovanost i ljubav prema umjetnosti, ali je zapravo iskompleksirana, i sav njen prezir prema nasilju ispada komičan zbog suprotnosti sa sopstvenim nagonima punim mržnje. Lik njenog muža Miška tumači Omar Bajramspahić koji sa prirodnošću scenskog prisustva uvjerljivo dočarava ljubaznost, skromnost i otvorenost da bi tokom predstave razotkrio svoje frustracije i netrpeljivost prema drugima.

Reditelj je u ovom komadu pokazao vještinu da stvori atmosferu punu dramske napetosti ali i humora, vladajući  dinamikom dijaloga, u svedenom, ali izražajnom maniru, gdje su glumci mogli da pokažu lakoću igre bez padanja u nepotrebnu teatralnost.

Predstava „Bog masakra“ upozorava na veliki raskorak između deklarativnih vrijednosti empatije i pacifizma i  postojećeg primitivizma i nasilništva, verbalnog i psihičkog koje se pokaže često kada je ugrožen ego i nadvlada sujeta. Suština ljudskog bića je ogoljena na instinktivnu borbu za prevlast, baš kao što je i zapadno društvo uvijeno u celofan civilizacije i demokratije razotkriveno u svojoj jednako surovoj stvarnosti, ne tako različitoj u svojoj biti od zemalja trećeg svijeta gdje se vode krvavi obračuni vojnika djece. Riječu, bog masakra vlada svijetom, u kojem nema civilizovanih.