Može i bez teksta

 „Pomelo, mali ružičasti slon“, red. Gosia Debska, Gradsko pozorište Podgorica

Svako približavanje drugom biću velika je avantura. To plaši. Možemo biti povrijeđeni. Možda nećemo biti prihvaćeni. Ili ćemo morati da promijenimo sliku o sebi. Ali, povratka nazad nema – drugo biće nas neodoljivo privlači i više od svega želimo da ga upoznamo. Toj radoznalosti ne možemo da se odupremo. Zato krećemo ka drugome uprkos strahu.  

Tim iskustvom bavi se nova predstava Gradskog pozorišta „Pamelo, mali ružičasti slon“, koja je namijenjena djeci starijoj od tri godine. Ne može se osporiti važnost ove teme upravo kada je riječ o djeci toga uzrasta – iskustvo približavanja drugome i postavljenja granica jedno je od najranijih formativnih iskustava kroz koja djeca prolaze dok pokušavaju da shvate koje je njihovo mjesto u svijetu, gdje su granice u odnosu na druge, koji je smisao zajedništva, ljubavi i prijateljstva.

Iskustvo susreta sa drugim u ovoj predstavi evocira se pričom o baštenskom slonu Pomelu (Dijana Dragojević) koji kreće u avanturu upoznavanja sa drugim bićima poput puža (Davor Dragojević), leptira (Aleksa Balević) ili mrava. Svaki od tih susreta biće jednako uzbudljiv, a djeca u publici moći će ponovo da otkrivaju kako je lijepo biti sa drugim, makar ponekad bilo bolno.  

U predstavi „Pomelo“ jedva da se koristi tekst. Lutke, njihova sopstvena ekspresivnost (dizajn lutaka Anita Piotrovska), sposobnost glumaca da ih animiraju, zvuci i muzika – to je sve od pozorišnih sredstava koje se koriste u ovoj predstavi koja nastoji da komunicira sa djecom elementarim pozorišnim jezikom osjećajnosti i čulnosti.  

Animirajući lutke koje su im dodijeljene, usmjeravajući njihove pokrete, koristeći povremeno sopstvene glasove da bi njima proizveli različite zvukove, glumci uspješno evociraju cijeli spektar osjećanja koja se mogu javiti u odnosu ja – drugi. Samim pokretanjem Pomelove surle (Dijana Dragojević) oblikuje se njegov karakter. On je fascinantno trapav dok, gonjen radoznalošću, stvari i stvorenja oko sebe opipava svojom surlom koja čas pada i vuče se, a čas u nju upadne nečija glava ili neki predmet, ili se naprosto naprasno odmotava. Na sličan način Puž, kojeg animira Davor Dragojević, prolazi kroz različita osjećanja od radosti zbog upoznavanja sa Pomelom do uvrijeđenosti i ljubomore kada Pomelo svoju pažnju usmjeri na Leptira (Aleksa Balević), koji će i sam proći kroz različita emotivna stanja, od radoznalosti do ljutnje, što će se sve završiti saznanjem da napuštanje nije konačno i da se prijateljstvo može dijeliti.  

Važnu ulogu u ovoj predstavi imaju i muzički komentari. Koristeći svoj glas, klavijaturu i instrumente-igračke poput udaraljki ili zviždaljke Jelena Laban, koja je sve vrijeme na sceni, zvučno komentariše događaje potencirajući osjećanja i rasploženja koja se upravo uspostavljaju na sceni.  

Ovoj opštoj sugestivnosti u prilog idu, naravno, i same lutke (Anita Piotrovska) koje su dizajnirane po uzoru na ilustracije Benjamina Čoda, pa Pomelo ima malo ružičasto tijelo, velika glavu i nesrazmjerno dugačku surlu koja se skuplja i rasteže poput harmonike, što i u najjednostavnijoj situaciji može postati izvor intrigirantnosti i imati komičan efekat. Puž ima ogromne okrugle oči na antenama, kojima radoznalo posmatra svijet oko sebe, koje će slučajno završiti u Pomelovoj surli u trenutku njihovog upoznavanja.

U scenografiji (saradnica na scenografiji Smiljka Šeparović) se insistira na mekim linijama, toplim materijalima, vedrim bojama, elementima koji stvaraju „ušuškanu“ atmosferu. Povremeno, ta „ušuškanost“ nestaje, svjetlost se smanjuje (dizajner svjetla Emil Lipski), čuju se nelagodni zvukovi poput fijuka vjetra, što plaši Pomela i stvara uzbudljivu atmosferu iščekivanja.

U inscenaciji Gosie Debske sva ova pozorišna sredstva promišljeno su stavljenja u službu podsticanja emocionalnih odgovora i stvaranja jednostavnih, djeci dostupnih značenja. Odustajanje od teksta i insistiranje na čulnim pozorišnim sredstvima ovdje, naravno, nije slučajno, jer se tako na direktniji način djetetu otvara put ka spoznaji i sebe samog i drugih. Pozorišni jezik, u potpunosti prilagođen djeci manjeg uzrasta i njihovoj recepciji, računa na njihovu spremnost da prihvate igru, aktivno učestvuju u stvaranju značenja na sceni i da se katkad i sami uključe u pozorišnu radnju. Svakako da ove pozorišne prakse nisu novost, ali one u sebi uvijek imaju dozu istraživačke hrabrosti i nekonvencionalnosti i zato ih treba pozdraviti. „Pomelo, mali ružičasti slon“ je predstava koja će od najranije dobi razvijati senzibilitet djece za izvođačku dimenziju pozorišne umjetnosti i nekonvencionalno pozorište koje se ne oslanja na tekst kao jedini ili glavni izvor doživljaja i to je, osim dobro „pogođene“ teme, važan razlog uspješnosti ove predstave.