Naličje bez lica

„Naličje“, autor Boris Liješević, Crnogorsko narodno pozorište

„Naličje“ – naslov nove predstave u produkciji CNP-a, premijerno izvedene 6. novembra, kao da navodi na pogrešan trag. Korupcija koja razjeda i čvrsto uvezuje zajednicu koju zatičemo na sceni – to je ordinarno, neskriveno lice naše društvenosti. Nema razloga da izvrćemo lice na naličje.

Luka kao mjesto iz kojeg se izliva moralna kloaka, kokain u kutijama za banane, besramna politička hipokrizija, aktivistička retorika, besprizorno zdravstvo, posrnulo sudstvo, političke ucjene, ubistva nepodobnih novinara – ništa od svega što je predstavljeno u „Naličju“ nije skriveno od pogleda. Na ovu scenu istovaren je moralni otpad, različiti oblici domaćeg post-tranzicijskog moralnog i političkog posrtanja: narkomanija, prostitucija, kockarska zavisnost, bračno nasilje i hipokrizija, selektivni abortusi, iskorištavanje djece. Ni to nije skriveno. I narativ koji drži na okupu te motve (dramaturzi Stela Mišković i Stefan Bošković) trivijalno je očekivan i očigledan: interes da se sačuva jedna luka koja prljavim novcem puni džepove jednom lokalnom oligarhu, a onda i svima ostalima, koja bi mogla biti ugrožena projektom izgradnje turističkog rizorta, stegnuće lanac korupcije oko predstavnika „stubova društava“, a onda će se taj moralni i politički otpad kapilarno širiti i preliti preko porodičnih, prijateljskih i bračnih odnosa, sve dok luka ne bude spašena i izbori završeni, i dok se svi koji su u međuvremenu ucijenjeni i korumpirani ne postroje u isti red i izađu na proscenijum da oglase izbornu pobjedu i daju svijetla obećanja.

Nema, dakle, šta da se razotkriva. Znamo pozadinu, svaki šraf koji pokreće društveni mehanizam nam je poznat. Jedva da se iko još trudi da stavi masku. Ako smo i imali iluzije, više ih nemamo. Isto važi i za junake predstave: ako i prolaze kroz moralnu krizu, poput lučkog radnika Luke (Lazar Đorđević), ona će se završiti kao bura u čaši vode, sitno komešanje na njenoj površini.

Od početka sve znamo, i mi i junaci, i ništa se ne razotkriva tokom predstave. To odgovara istini. Ali, da li takva istina odgovara pozorištu?

Možemo u ovoj predstavi da nađemo jednostavno zadovoljstvo prepoznavanja. Uložen je trud da se obuhvate i pozorišno predoči lepeza najprepoznatljivijih simptoma društvenosti ogrezle u korupciji, hipokriziji i gladi za novcem. Na toj lepezi ima pogođenih, živopisnih detalja. Čak i komičnih, poput digresije o pretjerano zaštitnički nastrojenim majkama, na primjer. Često smo zapravo u iskušenju da se nasmijemo. Ovo je svijet tipičnosti (podržane kostimima Lejle Hodžić) koji nikad nije daleko od smijeha. Tu se osjećamo komforno. I glumci se tu dobro osjećaju. Vjetar u leđa daje im sam proces pripreme predstave, koji im dopušta da u predstavu unesu materijal po svom ukusu, a onda i priliku da predstave likove čiji su im prototipovi stalno pred očima.

Ali, može li to biti dovoljno? Doslovnost u ovoj predstavi pomalo je zagušljiva. Tu i tamo otvori se neki prolaz i prostruji svjež vazduh. Poput, na primjer, priče o ženi (Kristina Obradović) koja odbija da se „otarasi“ ploda sa Daunovim sindromom, koja prostire emotivni tepih za ovu predstavu i koja bi mogla imati još neko značenje. Ali, toga je tako malo. Ovaj pozorišni svijet uglavnom je zatvoren u sebe i ipak se guši u jednoznačnosti.

„Naličje“ normalizuje svijet koji predočava. To je glavni problem ove predstave. Slijepljeni smo sa onim što je predstavljeno. Da bi se lice opet izokrenulo u naličje potrebna je distanca, drugačija perspektiva, prisustvo nekakve moralne i političke alternative. Jedan jedini junak sa istrajnom iluzijom, koji bi bio spreman da prođe cijelu putanju od neznanja k znanju, od početka do kraja, s lica na naličje, makar se pritom slomio, bio bi od pomoći. Ili bi se to moglo postići ne-narativnim pozorišnim sredstavima. U jednoj sceni, na početku drugog dijela, vidimo koliko jednostavan lajt šou koji prati probu djevojaka koje se spremaju za „veliku karijeru“ klub-plesačica (koreografija Tamara Vujošević Mandić) prija ovoj predstavi čiji je pozorišni jezik oskudan, sveden na manir nizanja i preplitanja scena bez jasnih razgraničenja i precizno naznačenog vremenskog i prostornog okvira (scenografija koju je uradila Andreja Rondović, kojom se sa prostor „označava“ djelovima namještaja, predmetima koji istovremeno imaju i simboličku funkciju, karakteristična je za taj manir), i koliko bi joj neki sličan, scenskim sredstvima postignu otklon dobrodošao. Moguće je da bi i žanrovsko izoštravanje, neko koje bi se kretalo u smjeru društvene satire ili groteske, začudnosti i ekspresivnosti imalo sličan efekat: teško je ovu prestavu odrediti čak i žanrovski, ona kao da ostaje bez svog tonaliteta.

Kao što se živahnost ove predstave može dovesti u vezu sa načinom rada na njoj, potrebom da se glumcima da veći prostor od onog koji im konvencionalno pripada, tako i razlog za njene propuste možemo da tražimo na tom istom mjestu. „Naličje“ je jedan od onih pozorišnih projekata koji nastaju bez tekstualnog predloška, u kojima su glumci pozvani da sami snabdiju predstavu pozorišnim motivima. Strategija „razotkrivanja“ glumaca, auto-referencijalnosti pozorišnih izvođača nekako je mutirala u ovaj oblik pozorišnog procesa koji otvara „autorski prostor“ za glumce, u kojem oni više ne govore samo o sebi i u svoje ime, već učestvuju u nekoj vrsti kolektivnog „pisanja“ dramskog teksta (koje je ipak nadzirano od strane dramaturga). Moguće je da to podiže energiju u ansamblu, da glumcima imponuje ta vrsta de-hijerarhizacije pozorišnog procesa, iako bi se to, sa druge strane, moglo tumačiti i kao njihovo pristajanje na potcjenjivanje i zanemarivanje njihovog sopstvenog umjetničkog medija. Ali, lako je opaziti da ovakvi procesi često završavaju predstavama u kojima ima previše kojekakvih distrakcija, proizvoljnosti i banalnosti, ponekad i koketiranja sa publikom, a premalo koherentnosti i slojevitosti, svega onoga što bi trebalo da osiguraju dramski pisac i reditelj kao tradicionalni pozorišni „autoriteti“ zaduženi za cjelinu ili koncept.

Sve to važi i za predstavu „Naličje“. Glumački ansambl je velik (i to je nešto što omogućava ovakav proces pripreme predstave, koji daje šansu cijelom ansamblu), čak devetnaestoro glumaca je na sceni: Aleksandar Radulović, Lazar Đurđević, Kristina Obradović, Zoran Vujović, Nada Vukčević, Tihana Ćulafić, Žana Gardašević Bulatović, Branka Otašević, Jovan Dabović, Jelena Nenezić, Jovana Brnović, Jelena Minić, Gorana Dragašević, Radmila Božović, Julija Milačić Petrović Njegoš, Anđela Marunović, Ana Vujošević, Jadranka Mamić i Danilo Čelebić. Opažamo dobre strane procesa rada na predstavi: glumci su poletni, upečatljivi i timski nastrojeni. Ništa se nakon ove predstave neće pomjeriti u načinu na koji gledamo zajednicu, svijet oko sebe, ili samo pozorište, ali će glumci biti raspoloženi da igraju i publika će vjerovatno biti raspoložena da u tome uživa. Taj ludistički momenat, udružen sa lakoćom i radošću prepoznavanja, aktualnošću sadržaja i lakom satirom drži ovu predstavu na nogama.