Malograđanska svadba: Dinamika hipokrizije
Kraljevsko pozorište Zetski dom: Bertolt Breht, "Malograđanska svadba", red. Damjan Pejanović
„Malograđanska svadba“ Bertolta Brehta, u režiji Damjana Pejanovića, postavljena je na scenu Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju 28. maja. Riječ je o jednom od najranijih i dobro poznatih Brehtovih tekstova (1919) u kojem se oko jedne svadbene proslave gradi radikalna, oštra kritika malograđanskog licemjerja, društva koje je zaokupljeno jedino pojavnim i materijalnim. Centralni motiv ove drame je raspadanje ručno rađenog namještaja, koji je izradio sam mladoženja, već tokom svadbene svečanosti. Ovaj motiv ima snažan metaforički potencijal: ovo je svijet bez solidarnosti, bez mogućnosti za različitost i pobunu, u kojem je jedino moguć status quo, u kojem svaka individualnost i humanost na kraju moraju proći kao ovaj namještaj.
Napetost u ovoj predstavi stvara se postepenim razotkrivanjem komične malograđanske taštine njenih junaka, njihovog licemjerja i perverzinih igara koje igraju da bi ostali prilagođeni društvenim, etičkim normama, a pritom ipak udovoljili sopstvenim porivima i željama. Nevjesta (Dubravka Drakić), malograđanski opterećena željom da impresionira zvanice, pokušava da suzbije posramljenost zbog namještaja koji se raspada i očevih nesuvislih priča za stolom – toliko neprimjerenih i morbidnih da postaju apsurdno komične – kojima suzdržana i ironična interpretacija (Dragan Račić) daje groteskne tonove. Njen mladoženja (Aleksandar Radulović), neotesan čovjek bez manira, sve vrijeme kipti od bijesa zbog raspadnja namještaja, njegovih ruku djela, koji za njega predstavlja projekciju njegove izvanrednosti, ali na koncu drame ovaj junak, čini se jedini među svima, ipak osvješćuje nedostojnost i zluradost društva kojim je okružen i konstatuje da oni koji se rugaju njegovim rukotvorinama zapravo nisu u stanju da naprave ni takav, niti bilo kakav drugi namještaj. Ovaj junak tako razotrkiva psihološki sadržaj ostalih likova koji, u stalnoj potrazi za ispunjenjem tuđih očekivanja, ostaju duboko nesrećni, prepušteni osjećanju sopstvene ispraznosti. Na samom kraju, kao jedini mogući autentični odgovor na ovakvo ljudsko stanje pojaviće se Ljubav jer jedino ona, makar u svojoj seksualnoj dimenziji i makar u takvim trenucima, može da ponudi neki oblik savezništva i prihvatanja sopstvene nesavršenosti i istine o sebi.
Njihovi gosti na svadvenoj večeri (Jelena Laban, Jelica Vukčević, Goran Vujović, Anja Misović i Vule Marković) tokom trajanja proslave, zahvaljujujući višku vina i euforičnom plesu, sve više gube samokontrolu i polako počinju da ogoljavaju svoj konformizam, taštinu, licemjerje i laž u kojoj žive. U tom smislu naročito je efektna scena u kojoj Vule Marković i Dubravka Drakić razuzdano plešu (koreografija Tamara Vujošević Mandić) uz pjesmu „Bezbroj poljubaca“ Emira Altića (izbor muzike Damjan Pejanović): „zarazni“ ritam ove pjesme glumci koriste da euforičnim pokretima karikiraju seksualne težnje likova, otkrivajući šta se to kontroliše i želi suzbiti sitno-buržoaskim moralom. Seksualnost, kao potisnuti sadržaj, potencira se i na drugim mjestima u ovoj predstavi: mladoženja i mlada su stalno na ivici flerta sa gostima (što vidimo dok sa njima plešu), a mladoženjina sestra (Jelica Vukčević) i jedna od gošći (Jelena Laban) u jednom trenutku nestaju iza kulisa i vraćaju se raščupane i razmazane ružem za usne.
Kada to rade na realistički način, glumci uspijevaju da prenesu sve te složene psihološke sadržaje likova. U nekim trenucima njihova igra, međutim, postaje izražajno artificijelna, približavajući se tako brehtovskom „efektu začudnosti“. Songovi (koje komponujeVjera Nikolić) potcrtavaju prepoznatljive brehtovske motive „vedre amoralnosti“ i prave kontrast između vesele atmosfere i ogoljene beskrupuloznosti likova, čime se želi stvoriti otklon od likova, kako bi se gledalac mogao distancirati i od njih, postaviti se „iznad“ toka radnje i razviti kritički stav. Tamni zidovi prostorije čine vizuelno efektinijim raspadanje namještaja, pojačavaju snagu ovog motiva koji ima centralnu ulogu u svakoj postavci ovog komada, pa je ovakva scenografija u potpunosti u funkciji teksta (scenografijaMarko Petrović Njegoš), dok su kostimi Line Leković dizajnirani tako da likove približe savremenosti.
Svi inscenacijski elementi u funkciji su Brehtovog teksta. Povjerenje reditelja u tekst (izuzev male lezbijske afere koja je umetnuta) tako je veliko da se rad na tekstu, kako saznajemo iz brošure, sveo na prevod sa hrvatskog(Stela Mišković i Damjan Pejanović). Ovakav pozorišni tretman klasičnog teksta rijedak je u savremenom pozorištu, u kojem se autori najčešće osjećaju pozvani da klasičan tekst koriste samo kao predložak za najrazličitije nadgradnje, obično u svrhu aktualizacije ili osavremenjavanja teksta. Budući da to često ne uspijeva, može biti zanimljiv i „poučno“ vidjeti kako to izgleda kada reditelj vjeruje da značajna osavremenjavanja nisu neophodna. Rezultat ipak nije zadovoljavajući – neće nam biti lako da se u potpunosti identifikujemo sa junacima i pomislimo da se ovo pozorište tiče nas, koliko god nam bile razumljivi i bliski njihovi psihološki sadržaji: određene društvene konvencije koje nalazimo u ovoj predstavi ipak su daleke našem savremenom senzibilitetu i iskustvu, savremena malograđanština nam ipak izgleda drugačije.
Sa ovom predstavom, Zetski dom je na svom repertoaru dobio jednu tačnu, čvrstu i promišljenu postavku „Malograđanske svadbe“ koja ima šta da kaže o ljudima, koja razotkriva socijalnu i psihološku dinamiku hiporkrizije, ali kojoj nedostaju uzbuđenje i smjelost da se u ovu toliko puta izvođenu dramu unese neki novi, neočekivani ali važan sadržaj i kvalitet.