Zašto nam lome namještaj

Bertolt Breht, „Malograđanska svadba“, red. Damjan Pejanović, Kraljevsko pozorište Zetski dom

Na početku Brehtove „Malograđanske svadbe“, koja je premijerno izvedena 28. maja u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, novopečeni bračni par (Dubravka Drakić i Aleksandar Radulović) pokušava da odbrani svoj originalni, svojeručno izrađeni namještaj od konvencionalističkih i tradicionalističkih podozrenja rođaka i ostalih zvanica koje su pristigle da sa njima podijele bračnu radost. Neće im to poći za rukom. Zapravo, namještaj neće izdržati taj pritisak: stolicama će se polomiti noge, sto će se skljokati, drške će otpasti sa ormana, sve će otići dođavola.

I da ne znamo ništa o sadržaju Brehtove drame, lako bismo pogodili da ova metafora cilja na slabašne šanse individue u sudaru sa Gomilom. Ako bismo znali još i njen naslov, ukopčali bismo da je ova Gomila zapravo malograđanska i povjerovali da sada imamo dovoljno informacija da zaključimo o čemu se ovdje radi i na to stavimo tačku – valjda i vrapci na grani znaju šta je malograđanština. Slično samopouzdanje pojavljuje se i u pozorištu: „malograđanština“ se, kao samorazumljiva stvar, proziva kad god se postavi ovaj Brehtov komad (a postavlja se toliko često, i u odnosu na druge njegove tekstove, da ne možemo da ne posumnjamo u neku vrstu pozorišnog konformizma), i pride se svaki put očešemo o jednako samorazumljivu natuknicu (o nju se očešao i reditelj ove predstave u programskoj knjižici) da je malograđanština supstancijalno povezana sa fašizmom, i da je to ono što mu zapravo daje vjetar u leđa. A kad se to povjerenje u samorazumljivost „malograđanštine“ omakne rediteljima, kao što se to dogodilo i reditelju Damjanu Pejanoviću, nastaje problem: možemo dobiti ko zna kakvo, ali teško i politički uozbiljeno pozorište.

Sve dok se malograđanština Brehtove drame pozorišno tretira kao uopštena, transistorijska etičko-psihološka „pojava“, dok izostaje njen politički, ideološki, klasni i ekonomski kontekst, dakle sve ono što opisuje odnose društvene moći – političnost ove drame na staklenim je nogama. Pritom, taj kontekst bi morao biti naš, što otvara pitanje aktualizacije ove drame. Tačno je da su neki malograđanski psihološki i etički simptomi koje opisuje Breht nadživjeli sve istorijske i ideološke mijene koje su se u međuvremenu dogodile (zato i možemo da komuniciramo sa ovom dramom), ali ako ima političke ambicije, pozorište bi se moralo upustiti u rekontekstualizaciju brehtovske malograđanštine i zapitati se gdje su to, danas i ovdje, situirani slični punktovi toga krajnjeg etičkog i političkog oportunizma koji može da zažmuri na sve (uključujući, u krajnjem, i sami fašizam), jer –  to je ona politička definicija malograđanštine koja nas se politički tiče i uz koju jedino ima smisla spominjati fašizam. Breht je, na tragu svojih marksističkih uvjerenja, na umu imao konkretan, sitnoburžujski društveni sloj u predvečerje međuratnog buđenja fašizma koji je nastao kao produkt razvoja kapitalizma. Da su takvi  „malograđanski“ punktovi u međuvremenu izmješteni osjećamo sve vrijeme dok gledamo predstavu u Zetskom domu: sve ovo što je o ljudima ovdje rečeno prepoznatljivo je i danas, iako nam se sve to čini pomalo anahrono i „providno“ (padaju nam na pamet neki sasvim različiti savremeni oblici), ali znamo da postoji još nešto, nama politički važnije, što bi se na temu „malograđanštine“ u pozorištu moglo reći. Želimo, dakle, da vidimo ko nam, kako i zašto lomi namještaj, da se sa psihološkog i etičkog preselimo na pravi politički teren gdje ta pitanja moraju dobiti odgovor.

Ta prilika propuštena je u ovoj predstavi. Moglo bi to da nam pokvari volju i ugasi interes za nju jer nam se čini da bez toga plana ovaj komad ostaje invalidan, ali se interes ipak ne gubi. Metafora polomljenog originalnog „homemade“ namještaja do kraja predstave ipak će dobiti razrešenje, ako ne u političkom, a ono u socijalno – psihološkom ključu. Zapravo, ovu predstavu tako ćemo vjerovatno i gledati – kao u velikoj mjeri uspješnu socijalno-psihološku dramu koja spretno detektuje one „malograđanske“ oblike ponašanja koji su nadživjeli Brehta i sve mutacije sitno-buržoaske ideologije, i zalijepili se kao čičak za ljudski rod.

U ovoj predstavi zapravo se igra isključivo na tu psihološko-socijalnu kartu – identifikovanje karaktera koji su obilježeni „malograđanskim duhom“. Nema u ovoj predstavi nikakvih distrakcija i „izleta“ u imaginaciju. Ovdje vladaju suzdržanost i kontrola. Na sceni zatičemo oskudnu, rudimentarnu realističku scenografiju (scenografija Marko Petrović Njegoš) svedenu na taj nesrećni lomljivi mobilijar, koji je ovdje, naravno, očekivan ili neizbježan. Zatičemo i junake za svadbenim stolom (jedan tablo u drugom dijelu predstave, neka svjetlost koja će se pojaviti u tom času, učiniće da zaliče na zvanice na Tajnoj večeri), u takođe mejnstrimovanim, konformističkim ili (malo)građanskim kostimima (Lina Leković). Do kraja predstave oni će stalno biti tu – za stolom ili oko njega. Brehtovi songovi (koje je komponovala Vjera Nikolić) ne samo da ne ruše četvrti zid na „brehtovski način“ i realistički modus predstave ostavljaju netaknutim, već se može desiti da nam se, u tokvom mizanscenskom okruženju, njihova „brehtovska“ oporost i brutalnost učini pomalo neprimjerena. Plesni nastupi (koreografija Tamara Vujošević Mandić), iako takođe integrisani u radnju, valjda su jedini element kojim se iskoračuje ka publici: sviđaju nam se, lijepo su izvedeni (glumac Vule Marković plesna je zvijezda ove predstave i njen veseli duh), ali to neće promijeniti utisak da je ovaj svijet previše zaglavljen u pozorišnoj kutiji, premalo „brehtovski“ ili pozorišno uzbudljiv na taj, ili bilo koji drugi način.

To što interes za predstavu ipak uspješno odoljeva svemu što bi moglo da ga odagna možemo da pripišemo jedino preciznim, prepoznatljivm karakterima. Ova predstava počiva na plećima glumica i glumaca. Malograđanština nije (srećom po ovo pozorište) samo političko i etičko, već i psihološko stanje. A tu ima mnogo toga zanimljivog da se kaže. Jednom riječju – eto prilike za glumce i glumice. I zaista se vidi da se oni u ovoj predstavi osjećaju kao kod kuće, da znaju kuda idu i šta rade, da imaju pouzdanu orjentaciju u ljudima koje poznaju i sopstvenom iskustvu, a tu onda prestaje svaki rizik od šuma u komunikaciji sa publikom jer i mi takođe poznajemo takve ljude i imamo takva iskustva. Sve vrijeme pratimo njihove različite, često simultane, tjelesne i govorne radnje kojima pokušavaju da odbrane krhko samopoštovanje svojih likova, zasnovano na lažnim, društveno poželjnim auto-projekcijama, od svakog mogućeg razotkrivanja, uključujući i sopstveno, što sve akumulira bijes koji se ventilira cinizmom, zlobom i svim onim sitnim, svakodnevnim izopačenostima koje jedu ljudsku supstancu na „malograđanski“ način. Uspijeva im da tu društvenu grupu, svezanu tim istim – malograđanskim kanapom, razlože na individualne karaktere, da rašire lepezu različitih, iako u osnovi sličnih psiholoških odgovora na zajednički pritisak, opišu napregnutost koja klizi po ivici (Dubravka Drakić), pritajenu histeriju koja se razrješava kompulzivnošću (Jelena Laban) ili sklonošću ka ekscesnom rasterećenju (Anja Misović). Možda su ovo najviše isprofilisani likovi, ali ovo je jedna u cjelini sinhronizovana glumačka postava: Aleksandar Radulović, Dragan Račić, Jadranka Mamić, Goran Vujović, Jelica Vukčević i Vule Marković takođe uspijevaju da podrže tu napregnutost koja se povremeno rasterećuje veselošću, pakošću, zavišću i svim sličnim stvarima kojima uvijek, u svim vremenima, neuspješno pokušavamo da zacijelimo nasilje koje drugi, uz naš pristanak, vrše nad nama, i nemanje hrabrosti za otpor.

Sreli smo ovdje neke ljude koji su nam omogućili da se usredsredimo na to nasilje, na njegove etičke i psihološke posledice, možda da osjetimo žaljenje zbog takvog stanja stvari. Vredjelo je, iako je izostalo sve ostalo što je tražilo interpretativnu odvažnost, i u pozorišnom i u saznajnom smislu. Na kraju, ova predstava kao da je i sama završila kao žrtva onog oportunizma koji bismo mogli dovesti u vezu sa jednom riječju iz naslova predstave.