Stub soli: Smrt kao spas

Kraljevsko pozorište Zetski dom: Aleksandar Radunović, "Stub soli", red. Javor Gardev

Na sceni Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ i u produkciji istog pozorišta premijerno je izvedena (12.2.2024. godine) predstava “Stub soli”  po tekstu Aleksandra Radunovića, a u režiji bugarskog reditelja Javora Gardeva.

Naslov predstave autor preuzima iz starozavjetne priče o Sodomi i Gomori, pozajmljujući iz nje motiv o pravednoj Lotovoj ženi koju, prilikom uništenja ovih gradova, starozavjetni Bog pretvara u stub soli, kažnjavajući je tako zbog toga što se oglušila o njegovu naredbu da se ne osvrće za sobom i ne gleda užas stradanja na koje je osudio grešnike. Iako je moguće naći poveznice između biblijskog i Radunovićevog teksta, one su ipak labave, možda i pretenciozne, prije svega zbog toga što u ovom tekstu izostaje Božja intervencija, tako da se ovaj motiv svodi na puku metaforu besmislenosti ljudskog stradanja. Izvjesne aluzije na metafizičke intervencije u ljudsku egzistenciju, prije svega uvedene kroz „sujevjerje“ nekih likova, ne pomažu da uvođenje toga motiva bude uvjerljivije već, naprotiv, prave neprijatnu konfuziju.   

U prvoj sceni radnja se odvija u klinici za liječenje od bolesti zavisnosti, u kojoj likove – narkomane  tumače Dejan Ivanić, Jelena Laban, Vule Marković i Jelica Vukčević, dok Ana Vujošević tumači ulogu doktorke. Ova scena je sigurno najuspjelija u predstavi  jer glumci igraju spontano, njihov sarkastični humor koji prožima turobne ispovijesti zavisnika od droga čini nam se autentičan. Atmosfera klinike scenski funkcioniše – neposredni način komunikacije između likova koji su već razdraženi nedostatkom narkotika stvara stalni osjećaj dramske napetosti. Ispovijedanje likova u grupnoj terapiji ima čak i metateatarsku dimenziju – dok  jedna junakinja priča svoju životnu priču, u gledalištu su smješteni ostali pacijenti koji komentarišu naraciju u ime publike: ocjenjuju njenu autentičnost, bune se, sažaljevaju, vjeruju, proklinju. Ova „publika“ burno reaguje na svaku neautentičnost, pa se uloga njihovih komičnih i britkih komentara može posmatrati i kao metateatarski realizovana recepcija djela.

U drugoj sceni mladi par  (Jelica Vukčević i Vule Marković) dolazi u posjetu bolesnim roditeljima (Ana Vujošević i Dejan Ivanić). Rađa se sukob generacija koji ima ideološki značaj jer roditeljima autor teksta pripisuje sujevjerje i religioznost, a mladom paru ateističku intelektualnu superiornost. Tako uprošteno i stereotipno suprotstavljanje religioznosti-primitivnizma, na jednoj, i antireligizonosti i progresivnosti, na drugoj strani, čini da likovi izgube na višeslojnosti i dubini. To možemo, na primjer, vidjeti kada snaha (Jelica Vukčević), mlada restauratorka, budućem svekru, inače vozaču kamiona, objašnjava hrišćanstvo u par krajnje pojednostavljenih slika o religiji čudeći se kako je moguće da ljudi zaista misle da postoji čovjek sijede brade koji sjedi na oblaku i gleda šta radi svaki čovjek ponaosob.

Ipak, kroz ekspresivnu igru Dejana Ivanića i Ane Vujošević vidimo dvije različite reakcije na usamljenost i bolest: očevu konfliktnost i majčinu pomirljivost. Naročito je intenzivan doživljaj psihološkog stanja lika oca u igri Dejana Ivanića, koji uspijeva da prenese publici osjećaj da njegova uporna konfliktnost proizilazi iz bola, starosti, nemoći, osjećaja zanemarenosti. S druge strane, Ana Vujošević nam približava  lik žene i majke koja sve trpi kako bi držala porodicu na okupu i koja, kada postane svjesna da se porodica ipak raspada, gubi smisao života do te mjere da poziva muža da je ubije u snu, uz napomenu da će ona njega ubiti, ako to ne učini.  

U trećoj sceni Dejan Ivanić tumači drugi lik koji je, kao i otac u prethodnoj sceni, agresivni patnik koji sada muči svoju kćer (Jelena Laban) optužujući je da uživa u incestuoznim tjelesnim igrama sa svojim mentalno oboljelim sinom (Vule Marković). U ovoj sceni otac sve porodične nesreće (bolest žene, nesrećno stradanje sina, rođenje unuka ometenog u razvoju) pripisuje grijehu ubistva zmije u kući, što je dramski prilično nespretno i nejasno sročeno, tako da ni glumci u ovoj sceni ne uspijevaju da budu uvjerljivi, a cijela scena liči na neki neuspjeli skeč. Izuzetak je sigurno igra Vula Markovića u ulozi mentalno ometenog unuka, koji kroz izražajnu mimiku i pokret uspijeva da  dočara njegovu intelektualnu i fizičku sputanost, jasno oblikujući uzavrelu emociju bijesa, koja kulminira u poslednjoj sceni u kojoj se zapravo kratko zaokružuju prethodne tri priče. Naime, završetak četvrte i poslednje scene, kada mentalno oboljeli mladić ubija nadriljekara koji je na nekin način odgovoran za njegov mentalni status, a zatim i svoju tetku i majku  zapravo sugeriše da ubistvo, smrt i nasilje (a u prethodnim pričama i mračni humor) jesu jedini odgovori na besmisao egzistencije.

Takvo nihilističko stanovište jasno dopunjuje scenografija Nikole Toromanova, crnih mračnih tonova, sa pokretnim visokim zidovima i mnoštvom ulazaka, koji odgovaraju dinamičnoj konfiguraciji likova. Dominantna crna boja pruža svijetlo-tamni kontrast tijela glumca i pozadine, što je prilika da reditelj u prvi plan istakne karakter likova i njihovo psihološko stanje.  Kostimi Line Leković prate taj koncept prostora, omogućavajući da kontrast tijela i kostima u odnosu na crnu pozadinu dođe do izražaja: tako je naglašena tenzičnost  mišića na rukama Ivanića zahvaljući bijeloj trik-majici i tregerima u odnostu na tamnu pozadinu, a isto tako i, na primjer, bijele lepršave haljine koje nose Jelena Laban i Jelica Vukčević, bijela uniforma Vujošević u ulozi doktorke...i sl.

Lajt motiv predstave je dječija pjesmica u kojoj se pominje zdrava supica (muzika Nina Perović), koja je muzički komentar raznih dramskih situacija u kojima se manifestuje zlo, i na taj način mu pridaje dimenziju iracionalnog, ludičkog i neobjašnjivog.

Segmente Radunovićevog omnibusa povezuje čin ubistva (i smoubistva) kao rešenje za beznadežne situacije protagonista, ali  takođe ono što prožima cijeli tekst jeste kritika patrijahalnih i tradicionalnih svetonazora, sujevjerja i primitivizma (što je bila prilika za replike pune humora). U nekim djelovima dramski pisac pokazuje sklonost i nadarenost za komično, dok se na drugim mjestima, tamo gdje treba oblikovati kompleksniji narativ, javljaju pukotine, nedoslednosti, motivacije koje djeluju neuvjerljivo i neprimjereno, repeticije koje nisu dovoljno razložne, otvoreni krajevi i apsurdni preokreti koji, međutim, ne funkcionišu jer tekst u cjelini ne može da ih podrži.          

Reditelj Javor Gardev je nastojao da svojim sredstvima potencira ljudsko postojanje kao mjesto  patnje i boli, na kojem život gubi svaki smisao i vrijednost. Takav egzistencijalni status protagonista u nekim trenucima dobijao je svoju punu dramsku autentičnost, ali situacije u kojima su se obreli junaci, kao i sami likovi, povremeno su djelovali veoma neubjedljivo, što je sve, kako se čini, zavisilo od samog teksta i njegovog neujednačenog kvaliteta.