Stub soli: Nevoljno voajersko svjedočenje

Kraljevsko pozorište Zetski dom: Aleksandar Radunović, "Stub soli", red. Javor Gardev

Duško Miljanić

Predstava „Stub soli“ reditelja Javora Gardeva (uz asistenciju dramaturga Rajka Radulovića i reditelja Damjana Pejanovića) inscenacija je istoimenog dramskog teksta Aleksandra Radunovića. Sudeći prema zapisu u programskoj knjižici, riječ je o tekstu koji je bio narudžba Zetskog doma i koji je reditelj prihvatio da režira na osnovu kratkog sinopsisa, koji je pak okarakterisao kao netipičnu utopiju i priču „o ljudima koji na smrt gledaju kao na blaženo rješenje“ i način za zadobijanje smisla života; te čiji su likovi „obični pojedinci u današnjem društvu koji se bore protiv svojih privatnih, porodičnih, društvenih, međugeneracijskih i kulturnih problema“. Lajtmotiv Radunovićeve četvorodijelne drame, koji na neki način povezuje - inače sličnim likovima labavo uvezane dijelove - jeste nasilna smrt, odnosno čin ubijanja – sebe ili drugih.

Prvi dio prikazuje seansu upoznavanja starih sa novom pacijentkinjom/klijentkinjom na privatnoj klinici za odvikavanje od psihoaktivnih supstanci, koju vodi doktorka i suvlasnica klinike. Stari pacijenti se ovlašno predstavljaju, uznemireni, cinični, slomljeni i otuđeni, bez vjere u sistem i sa slabačkom vjerom u mogućnost „novog“ života. Ana, nova pacijentkinja, mirno i detaljno iznosi svoju, vrlo klišeiziranu priču, koja uključuje prvu ljubav iz srednje škole – mladića iz ugledne porodice koji ju je „navukao“ na drogu i navodio na orgije; njegove roditelje koji su krivicu svalili na nju; te njenog negativno-pozitivnog oca (koji je prvo sputavao i u nekoj mjeri maltretirao majku i nju, da bi zatim iskreno brinuo o njoj i pokušavao da joj pomogne). Na kraju Ana, i pored vrlo strogih pravila ustanove, nakon što izjavi da je došla tu da „izgubljenima“ pomogne da „shvate neke stvari“ i pokaže im put i izlaz, iz donjeg rublja izvuče špric sa smrtonosnom smjesom koji zabode u venu, i tako se naočigled okupljenih pobjedonosno ubije.

Drugi dio drame/predstave skicira scenu porodične večere, kojoj prisustvuju supružnici, njihov sin, i sinova trudna djevojka (i, kako se roditelji nadaju, uskoro i supruga). Iako svi, a naročito članovi primarne porodice izgovaraju vrlo predvidljive, izlizano klišeizirane replike, one zbog svoje poznatosti uspijevaju da kreiraju prilično turobnu atmosferu međusobnog nerazumijevanja, optuživanja, nametnutih očekivanja, prekršenih ličnih granica, porodične zamršene upletenosti bez emocionalne zrelosti, i slično. Između oca alkoholičara uronjenog u patrijarhalnost i teorije zavjere, zajedljivog sina koji na provokacije roditelja upada u afekte, njegove partnerke koja se trudi da prikrije nelagodu i prezir, posebno se izdvaja dobro poznata „balkanska“ majka-paćenica, čije žrtveno, prebacujuće i optužujuće samosažaljenje i težina očekivanja koje stavlja na svog potomka čine ovu scenu mučno, pa i bolno poznatom. Međutim, nakon odlaska gostiju – nakon što je prvi dio predstave budio neka očekivanja, a drugi, iako nepoveziv sa prvim, pritiskao atmosferom – predstava se nepovratno ruši u rasplinutu i repetitivnu nesuvislost i banalnost.

Naime, nakon što su se u toku razgovora roditelji više (otac) i manje (majka) eksplicitno deklarisali kao vjernici, te nakon razočaranja što očekivanog vjenčanja još neće biti, majka (koja boluje od tumora u poodmaklom stadijumu), izjavljuje da je ta noć „veliko finale“: „živjeli smo kako smo živjeli. Podigli smo dvoje dobre i vrijedne djece. Nijesmo im potrebni. Nikome nijesmo potrebni, čak ni jedno drugome. Večeras je kraj. Večeras je ta noć. Jednostavno, više nema smisla a ni vremena. Jedno od nas neće dočekati zoru. Ti biraš kako! Ako me ne ubiješ kad zaspem, ubiću te kad se probudim“. Da li je neko nekoga u ovom dijelu ubio, ostaje otvoreno; ali u narednoj sceni susrećemo sličan par i ubistvo na samom početku: muž udavi očigledno bolesnu ženu. Nakon toga, ćerki koja ih netom potom posjećuje rezignirano i gorko govori o smrti, giljotinama, ratovima, klanicama i opštem besmislu, izgovarajući, opet, klišeizirane i patetične replike poput: „(s)mrt dobije smisao tek kad joj se raduješ...bez toga smo...ništa...plutamo kao govna u blatu ništavila“, dok suptilno sprečava ćerku da uđe u sobu mrtve majke. U međuvremenu saznajemo u fragmetima o tome na koji način je nesrećna ova porodica: sin/brat se utopio nemarom pijanog oca, ćerka je proglašena „crnom ovcom“, odnosno, u ovom slučaju „zmijinom sestrom“, jer joj je pod kolijevkom navodno neko vrijeme skriveno živjela zmija, zbog koje ju je majka odbacila; a otac je kasnije ubio zmiju, pa je navukao prokletstvo na kuću... Osim u utapanju djeteta, prokletstvo se ovaplotilo u tome što je ćerka (u vezi sa narkomanom koji ju je napustio kad je ostala trudna – a u vezu sa kojim je ušla da pobjegne od kuće) rodila dijete sa smetnjama u razvoju, koje djed ne podnosi zbog „degeneracije loze“. Naposlijetku, nakon što izjavi da „čovjek svoj puni potencijal ostvari tek kad ubije“ i da želi da joj pomogne, otac priznaje ćerki da je – iz milosrđa – ubio majku. Ona odjuri u sobu, a otac, repetirajući pištolj, odjuri u drugu sobu, u kojoj se nalazi njegov bolesni unuk.

U poslednjoj sceni, opet srećemo adolescenta sa smetnjama u razvoju, koji po tetkinim uputstvima na nekom pustom bolničkom odjeljenju palicom do smrti prebija slijepog i bolesnog travara, koji mu je navodno svojevremeno svojim eliksirima i „energetskim“ liječenjem pogoršao zdravstveno stanje (zbog čega je i njegov potreseni otac umro). Nakon što dokrajči travara, navedena osoba na isti način do smrti prebije i tetku; a zatim i ženu (vjerovatno majku) koja uđe spolja i počne da ga umiruje.

Naslov „Stub soli“ navodna je aluzija je na starozavjetnu priču o Jahveovom brutalnom uništavanju gradova Sodome i Gomore, čiji su stanovnici ogrezli u grijehove (među kojima se, prema biblijskim piscima i prepisivačima, isticala muška homoseksualnost). Neimenovana supruga Lota, jedinog pravednika iz tih gradova, koga su sa porodicom anđeli izveli iz Sodome prije masovnog pomora sumpornim ognjem, osvrnula se na uništavanje, uprkos Jahveovom zahtjevu da se ne okreću, te ju je on pretvorio u stub soli. Ipak, iz samog teksta predstave poveznice nisu vidljive, niti su osjetne u samoj inscenaciji, kroz druge scenske znakove, osim što se u nekim scenama, naročito drugoj, pominje „bog“. Pored toga, u trećoj sceni otac se ćerki, sprečavajući je da uđe u majčinu sobu, obraća replikom: „sjedi tu! Kad je odlučio da zatre Sodom i Gomor, onima koje je izabrao da spasi zabranio je da se osvrnu. Ženu koja se okrenula da pogleda je pretvorio u stub soli“, koja je tu vještački umetnuta, sasvim nepovezana sa onim što se na sceni dešava, jer ovaj lik kasnije i sam priznaje ubistvo i šalje ćerku u sobu da se oprosti sa majkom.

Scensko čitanje prilično je monotono i nemaštovito, te ne dodaje nikakvu vrijednost nedojmljivosti – klišeiziranosti, pretencioznosti, značenjskoj neizazovnosti i površnosti drame. Ogoljena scena je ilustrativno dizajnirana u tmurnim, tamo sivim tonovima (scenograf Nikola Toromanov), koji posreduju atmosferu klaustrofobije i čemera na najpredvidljiviji mogući način. U prvoj, nešto scenski dinamičnijoj sceni koja se dešava pod upaljenim svjetlima, glumci su raspoređeni i u gledalištu, što bi moglo da sugeriše da su i gledaoci na neki način pacijenti iste klinike, što bi ipak bilo učitano značenje, jer u izvedbi ni na koji način nije iskorišteno. Kao primjer ilustrativnosti i nemaštovitost scenskog jezika može se uzeti i način prikazivanja Aninog samoubistva: plitka scena se, uz psihodelične zvukove (muzika Nina Perović) i blještavo neonsko svjetlo, rastvori u dubinu, u koju Ana potrči, da bi, smijući se, upala u rupu koja se nalazi na samom kraju.

Glumice i glumci Ana Vujošević, Jelica Vukčević, Jelena Laban, Dejan Ivanić i Vule Marković nastupaju precizno realistički (uz povremene uslovnosti, kao što su mehanizovano predstavljeno batinanje bez krvi u zadnjoj sceni), na isti način u svim scenama, iako se likovi mijenjaju. Ovim je sugerisano da, iako je riječ o različitim likovima i pričama, oni su u suštini isti; a takvo univerzalizovanje beznađa podvlači i apstraktno sivilo i pohabanost scene i kostima (Lina Leković). Međutim, nemaštovitost i banalna ilustrativnost kako komada, tako i scenskog jezika (uključujući upitnu adekvatnost izbora realističkog načina glume), čine da nas se to beznađe ni najmanje ne tiče. Umjesto željene značenjske univerzalnosti začinjene lokalnim, predstava ostavlja utisak nevoljnog voajerskog svjedočenja fragmentima nekih sasvim privatnih nesreća i ludila. Iako su izvedbena uprizorenja praznine, tjeskobe, banalnosti, nemogućnosti komunikacije, samoće, propadanja, dehumanizacije, smrti..., itekako moguća (i učestala) potrebno je mnogo više umjetničke autentičnosti i kreativnosti nego što je to ovdje slučaj, kako bi gledaoci bili podstaknuti da se bolno suoče, podstaknu da traže značenja, osjete i obnove svijest o svom apsurdnom položaju i tako, paradoksalno, stvaraju i neki osjećaj nove nade.

Ostavi komentar