Ženski super-lijepak

“Ja sam ona koja nisam”, Mate Matišić; reditelj Vito Taufer; Crnogorsko narodno pozorište  

„Ja sam ona koja nisam“ – ovu rebus-repliku u jednom trenutku izgovara jedna od junakinja najnovije predstave u produkciji CNP-a (premijerno izvedene 28. januara), sklopljene od tri gotovo jednosatne jednočinke, dajući tako rezonancu njenom naslovu i poentirajući njen sadržaj. Shvatamo to kao zamku, otvoreni poziv da dešifrujemo paradoks ženske subjektivnosti koji je sadržan u ovom naslovu/replici, razjasnimo kako je to moguće da žena jeste ono što nije, i zaputimo se, idući tim tragom, ka idejnom središtu predstave.

Nije nam taj paradoks sasvim nepoznat, barem ne onima koji su upoznati sa feminističkim poststrukturalističkim teorijskim raspravama. Ovaj naslov gotovo da bi se mogao shvatiti i kao citat iz neke od njih: tu možemo da naiđemo na tu ideju da ono što žena (u rodnom smislu) jeste u falocentričnom univerzumu nužno ostaje opskurno, osuđeno da bude artikulisano isključivo kao manjak, minus, odsustvo muške paradigme koja jedino jeste. 

Da li bi ta zamršena feministička interpretacija paradoksa ženske subjektivnosti mogla da posluži kao trag koji će nas dovesti do razrješenja zagonetke sadržane u naslovu ove predstave i razumijevanja njenog značenja u cjelini? Izgleda da nas njeni autori ohrabuju da joj pristupimo u feminističkom ključu. U posljednjoj jednočinki čućemo jedan apartni i konfuzni, ali ipak feministički (zapravo „nad – feministički“, kako kaže junakinja ove jednočinke) intonirani pledoaje. Ovaj traktat se ovdje, u samoj završnici, nije našao slučajno: očito se njime htjela zaokružiti i u feminizmu tematski usidriti ova predstava. 

Ostaje nam, dakle, da vidimo, da li je ovdje zaista riječ o tom, ili nekom drugom smislenom tumačenju ženskog jesam-nisam paradoksa, ili je i ovdje feminizam, kako to često biva u savremenom pozorištu, samo univerzalni, super-lijepak koji lijepi sve i svašta. 

Paralelna analiza položaja junakinja u tom idejnom kontekstu ne vodi nas, međutim, daleko. U posljednjoj jednočinki („Žena djevojčica“) – u kojoj vidimo ostarelu ženu koja traži pravo na alkoholizam kao izraz poznog otpora na nagomilane nesreće i hipokriziju svog bračnog i porodičnog života – možda možemo da prepoznamo motiv potištenosti ženskog sopstva, koje je ostalo zagubljeno u kompromisima i odustajanjima, ali o paradoksalnosti, nesmirenosti ili složenosti ženskog subjekta ovdje nema ni govora. Cijela ta priča zapravo je prilično stereotipna i ni po čemu različita od mnogih melodramski obojenih priča o nesrećnim ženama koje su izgubile samopoštovanje i potonule u zavisnost, i taj utisak neće promijeniti ni „nad-feministički“ traktat glavne junakinje, kojim nam se zapravo jedan „klasičan“ narativ o ženskom životu kao bunaru nesreća želi podmetnuti kao neko unikatno katarzično „nad-znanje“ koje prevazilazi sve što nam je feminizam ikad ponudio kao odgovor na pitanje položaja žena. 

U prvoj i drugoj jednočinki taj jesam-nisam paradoks ženskog bivanja pojavljuje se, međutim, u jednom sasvim drugom obliku – kao puka dramaturška konvencija zamijenjenih identiteta (ženskih likova). Ovdje više gotovo da nema sadržaja koji referišu na temu sugerisanu naslovom, problem ženske subjektivnosti i žensku samorefleksiju. U prvoj jednočinki („Crnogorska Lolita“) taj paradoks služi samo tome da stvori zabunu i postane okidač za jedan bizaran preokret sa (pseudo) tragičkim pretenzijama, scenama tragičkog prepoznavanja i sličnim stvarima. Glavna junakinja ove jednočinke nema zapravo nikakav problem sa pitanjem svoga identiteta jer ona sama do kraja neće ni saznati da oko njenog identiteta postoji zabuna, da ju je poočim u osvetničkoj namjeri podmetnuo kao ljubavnicu njenom biloškom ocu, nekadašnjem ljubavniku njene majke, i da nosi dijete svoga oca. U drugoj jednočinki („Porno film“) zamjena identiteta glavne junakinje zapravo funkcioniše kao tipična konvencija pornografskog žanra, u kojem zamijenjeni identiteti razbuktavaju erotsku fantaziju, i koja se ovdje javlja zajedno sa cijelim arsenalom pornografskih motiva (izuzev scena eksplicitnog seksa) koji potenciraju žensku submisivnost, a seksualnost, kako to već biva u pornografiji, smještaju u polje moći, nasilja i dominacije. Izvjestan oblik samorefleksije javlja se na samom kraju ove jednočinke, u trenutku kada junakinja donosi odluku da „iskoči“iz pornografskog žanra, sruši četvrti zid, uperi prst u pornografsko nasilje nad ženskim tijelom i time napravi neku vrstu uznemirenja koja se kako-tako može dovesti u vezu sa jesam – nisam ženskim paradoksom. 

Sve što u ovoj predstavi možemo da prepoznamo kao feminističku intervenciju javlja se isključivo u obliku opštih mjesta o submisivnosti žena i ekspolataciji njihovih tijela u pornografskoj industiriji, industriji zabave i u patrijahalno ustrojenom svijetu. Ženski likovi kreću se isključivo u zoni viktimizacije i objektifikacije, bez prilike da se pojave kao subjekti, sa sopstenim paradoksima (koji su najavljeni naslovom), samorefleksijom i otporom koji bi prevazišao klišeizirane oblike otpora poput, na primjer, alkoholizma i jednostavnih pozorišnih interpelacija tipa „zabijanja prsta u oko“. Ali, problem se ovdje ne svodi samo na ukidanje ili pojednostavljivanje ženske subjekatske pozicije: može biti konačno i hvale vrijedno ponoviti još jednom poznate istine o ženskoj submisivnosti i iskoristiti pozornicu za refleksiju tih činjenica. Problem u predstavi „Ja sam ona koja nisam“ mnogo je ozbiljniji: ovdje se toliko gazi po samoj ivici treša i koketira sa pornografskim i melodramskim sadržajima da oni u ovoj predstavi počinju da funkcionišu potpuno autonomno (moguće je, na primjer, da je postojala namjera da se istrajavanjem na pornografskim sadržajima u drugoj jednočinki proizvede neka vrsta otpora, ali jedini revolt koji osjećamo potiče iz doživljaja da smo primorani da gledamo „čistu pornografiju“). I sve ovo na kraju izaziva utisak da je „feministička tema“ ovdje samo zakrpa (u koju, po običaju, niko neće zagledati) kojom se želi povezati materijal koji se zapravo rasipa na sve strane. 

Teško je reći da li se i šta se ovdje izgubilo u prevodu na relaciji pisac – reditelj – glumci i glumice. Možemo da pretpostavimo da nešto ide na dušu glumcima. Moguće je da je, na primjer, Srđan Grahovac mogao učiniti nešto kako kršenje incestuoznog tabua ne bi tako glatko prošlo ispod radara, da je i njegova krivica što smo preko te teme pretrčali tako indiferentno kao da je riječ o kršenju pravila lijepog ponašanja u kakvom restoranu ili parku. Moguće je da je Varja Đukić odgovorna za to što nas je nagomilani cinizam njene junakinje na kraju toliko distancirao da smo za nju izgubili svaki interes, ili da je, na primjer, Ana Vučković u drugoj jednočinki („Porno film“) mogla da nas spasi od doživljaja da smo dvadesetak minuta zarobljeni u svijetu pornografije da je bila više artikulisana, a manje nemušta. Utisak „raštimovanosti“ nisu uspjeli da umanje ni ostali glumci: Anđela Marunović, Stevan Radusinović, Goran Dragašević, Žaklina Oštir, Jelena Nenezić, Dejan Đonović, Zoran Vujović, Lazar Dragojević, Davor Dragojević, Izudim Bajrović i Aleksandar Gavranić. Ali, šta im je zaista bilo otvoreno kao mogućnost? Teško da isključivo oni mogu biti odgovorni za toliko neuvjerljivih motivacija, pretjeranu raspričanost (dobar dio događaja je jednostavno prepričan), nepotrebne dužine i tapkanja u mjestu, pretrčavanja preko ključnih motiva, koji bi, da su bolje artikulisani, možda mogli da smanje doživljaj usiljene „otkačenosti“ sa kojim izlazimo iz pozorišta nakon gledanja ove predstave. Način na koji se motiviše alkoholizam junakinje treće jednočinke (smrt djeteta, muževljevo nevjerstvo) tako je naspretan i banalan da ova jednočinka više ne može da funkcioniše ni kao melodrama. Predistorija inscestuozne ljubavi između tipičnog tranzicijskog junaka, bivšeg investitora i aktuelnog vlasnika noćnog kluba i njegove maloljetne kćeri toliko je zamršena i izgubljena u mnogim prepričavanjima da na mahove imamo doživljaj da smo u amaterskom pozorištu. Moguće je da su glumci i dramaturg (Stefan Bošković) možda nešto od toga mogli da saniraju, ali ipak stičemo utisak da ovdje postoje neke ozbiljne, „fabričke“ greške. 

Predstavi „Ja sam ona koja nisam“, sve u svemu, temeljno nedostaje značenjski i scenski identitet. Ne možemo da se otmemo utisku da je sve ovo naprosto istreseno iz neke ladice, a onda prosuto po sceni bez ikakvog autorskog koncepta. To vidimo na svakom koraku, uključujući i scenografska (Lazar Bodroža) i kostimografska (Lina Leković) rješenja koja se, kao i sve u ovoj predstavi, svode na totalni pačvork sa feminističkim zakrpama. Ili, pardon – „nadfeminističkim“.