Mozgu, ćao: Ostati - otići
BUNT Scena i KIC „Budo Tomović“: „Mozgu, ćao“, tekst i režija Sandra Vujović
„Mozgu, ćao“ – naziv predstave po tekstu i u režiji Sandre Vujović, koja je premijerno izvedena 24. januara na sceni KIC-a „Budo Tomović“, kolokvijalna je sintagma kojom opisujemo stanje potpunog odsustva logike. U ovoj predstavi „raskid sa mozgom“ nije individualno iskustvo već permanentno stanje (naše) zajednice. Društvene konvencije, pravila koja smo ustanovili da bismo mogli da se orijentišemo, sve što čini logiku funkcionisanja jednog društva – sada više ne važi. Korupcija se uselila u društvo, abolirala pravila i logiku, i uvela društvo u trajno stanje apsurda (na ulazu u salu publici su dijeljene prazne lažne diplome za popuniti po želji kao ulaznice u takav svijet).
To je stanje društva koje se inscenira u ovoj predstavi. Na drugoj strani imamo junake koji pokušavaju da se orijentišu i prilagode i koji, konačno, kada u tome ne uspiju, izlaz traže u doslovnom bijegu i napuštanju zajednice (promjena društvenih pravila, kao treća opcija, u ovoj predstavi se ne pojavljuje kao mogućnost).
Motiv „odliva mladih ljudi“ ovoj predstavi nesumnjivo daje aktuelnost i čini je angažovanom: iako već neko vrijeme znamo da mladi ljudi sve češće i sa sve manje žala odlaze preko granice, daleko smo ne samo od toga da sagledamo uzroke i posljedice toga fenomena, već i da se suočimo sa njegovom realnošću. Predstava „Mozgu, ćao“ nas, međutim, suočava sa njim na samom izvoru, otkrivajući kroz šta zapravo prolaze mladi ljudi dok sebi postavljaju pitanje – ostati ili otići? U ovoj predstavi vidimo stanje haosa koje junake goni na bijeg, ali vidimo i drugu, tamnu stranu te alternative: život „s one strane“ uglavnom se svodi na naporan, rutinirani rad, birokratsku otuđenost i doživljaj ispraznosti. To što ovaj izbor nije dat u crno-bijelom koloritu kao da obećava neku vrstu kompleksnosti u pristupu ovoj temi. Ali, to očekivanje se iznevjerava: „Mozgu, ćao“ je ipak komad sa tezom, situacije i likovi su često pojednostavljeni, oni se ukrštaju ili ulaze u konflikt prema tematskoj šemi, to jest postavljeni su tako da zatvore cijeli krug pro et conra pitanja i odgovora koje otvara zadata tema.
Iva (Anđelija Rondović) je mlada žena koja više ne može da izdrži pritisak neoliberalnih diktata, korporacijskih hijerahija i životnih rutina, što će sve biti okidač za odlazak preko granice. Ali, i ovaj lik, kao i drugi, ostaje skica bez punoće, koji funkcioniše kao ilustracija zadate teme. Artificijelnost u glumačkoj igri potcrtava taj utisak, a tu vidimo i klišeiziran prikaz savremenog neoliberalnog robovlasništva (verbalno zlostavljanje zaposlene od strane njene šefice). Ovaj lik se, međutim, dodatno usložnjava u sljedećim scenama, kada glumici uspijeva da ubjedljivo evocira strahove i dileme lika na životnoj prekretnici, dok se ozlojeđenost sistemom konstantno prožima humorom.
Na odlazak se sprema i mladi pjesnik (Lazar Đurđević) koji je takav kakav jeste, potpuno okrenut ka duhovnosti, krajnje nefunkcionalan u društvenom i porodičnom smislu. S druge strane, ovdje vidimo i kako lokalni, provincijalni kontekst dodatno degradira status umjetnika (senilna žena koja promoviše njegovu poeziju). Propitivanje statusa umjetničkog autorstva u društvu je i inače tema koja se provlači kroz predstavu u vidu autoreferencijalnih opaski.
Đorđije Tatić igra srednjovječnog čovjeka, oca mladića koji je preminuo u emigraciji, za koga naknadno saznaje da je tamo bio u partnerskoj vezi sa drugim muškarcem. On se ovdje javlja kao glas patrijarhata i okorelog tradicionalizma. Ovaj lik krajnje je stereotipno oblikovan, njegov tradicionalizam i homofobija, koji se u diskusiji o seksualnim slobodama sa mladim i progresivnim likovima otvoreno artikulišu, karikiraju se i stereotipizuju do krajnosti.
Ove male emigrantske priče inscenirane su u kombinaciji realističke i antinaturalističke glumačke igre. Glumci često koriste tijela kao scenske znake, izražavaju se pokretima, kreiraju tjelesne inscenacije. Jelenu Simić u predstavi vidimo kao naratorku, Ivinu šeficu, službenicu ambasade, kao i u drugim epizodnim ulogama. Ravnodušnost službenice Austrijske ambasade prema emigrantima ona evocira koristeći slow motion kretnje, sugerišući tako atmosferu sporosti, ravnodušnosti i nonšalantnost strane birokratije (koja se ovdje ne čini ništa boljom od naše). Svrha ovih inscenacije je, međutim, uglavnom samo humoristička i karikaturalna. To važi i za scenu u kojoj šefica jedne korporacije (Jelena Simić) bukvalno sjedi na svojim zaposlenima koji laju i napadaju svakoga na koga šefica pokaže prstom.
Songovi (tekst Sandra Vujović) unose svježinu i raznovrsnost, vežu pažnju, ali oni često samo ponavljaju ono što već znamo, predstavljaju višak i narušavaju scensku ekonomiju sve do kraja predstave kada se u njima pojavljuje sakrazam koji uspijeva da izbaci na površinu kontroverze diskursa o mladosti (song o „radosti“ zbog odlaska mladosti iz zemlje).
Televizori bez signala, sa smetnjama u prenosu i upaljene crvene lampice koje, kao scenografski elementi, sugerišu nefunkcionalnost i kolaps društvenog sistema, koliko god bili rabljeni, ovdje dobro podupiru društveni kontekst, a projekcije pečatiranog pasoša drže u fokusu suštinsku dilemu junaka – ostati ili otići?
Kostimi (Sandra Vujović i Marija Radusinović) originalno odstupaju od svakodnevnog. Konceptualno dizajnirani (kao da su skicirani krojačkom kredom), oni ukazuju na namjeru da se napravi otklon od realističkog i da se istovremeno potencira uniformnost likova i apsurdnosti situacije u kojoj se nalaze.
Rediteljski pristup u ovoj predstavi zna da bude zanimljiv, prije svega u smislu spremnosti da se istražuju različita pozorišna sredstva i koristi pozorišna imaginacija. Ali, suviše je u ovoj predstavi nedovršenih skica, opštih mjesta, stereotipa i karikaturalnih deformacija, i taj utisak ne uspijeva da potre ni činjenica da povremeno nailazimo na slojevite i uvjerljive scene društvene neprilagođenosti i na fino osjenčeni sarkazam koji nam se čini kao pravi umjetnički odgovor na realnost u kojoj živimo zajedno sa junacima ove drame. Povremeno, vidimo sve te potencijale. Ali, vidimo i da nisu iskorišteni, da je bilo previše kompromisa i odustajanja zarad olakšane komunikacije, pojednostavljenih i očekivanih (politički korektnih) odgovora na pitanja koja nisu jednostavna i smijeha „iz prve ruke“.