Na svaku kartu

„Posjeta“, po motivima drame „Posjeta stare dame“ F. Direnmata, adaptacija i režija Aleksandar Morfov, Crnogorsko narodno pozorište

Direnmatova „Posjeta stare dame“ (napisana 1950, premijerno izvedena u Cirihu 1956. godine), premijerno izvedena u CNP-u 1. novembra, obilno je eksploatisan dramski tekst, koji je doživio na desetine filmskih i televizijskih adaptacija i brojne pozorišne inscenacije, od kojih jedan dio otpada i na jugoslovenska i (kasnije) „regionalna“ izvođenja. Čini se da je ova drama kao švedski sto: ima tu mnogo poslastica za izabrati, različitih ukusa i mirisa, i otud, valjda, i taj interes da se ova bizarna priča ispriča ponovo i ponovo.

Melodramsko i apsurdno tijesno se prepliću u priči o multimilijarderki Klari Zaharasijan koja se nakon mnogo godina, sa bizarnom svitom ili menažerijom (sa sobom vodi i jednog crnog pantera), vraća u rodni grad, u međuvremenu ekonomski potpuno opustošen (čemu je, kako ćemo saznati, i sama doprinijela), iz kojeg je u ranoj mladosti otjerana kao bludnica, sa jednim jedinim, osvetničkim naumom – da korumpira svoje nekadašnje, sada osiromašene i za korpuciju podatne sugrađane nudeći im finansijsku naknadu „koja se ne odbija“ u zamjenu za život Alfreda, vlasnika dućana, svojeg nekadašnjeg ljubavnika koji je porekao očinstvo djeteta koje je nosila, javno je optužio za promiskuitet i tako je osudio na prostituciju, iz koje je, međutim, izvukao enormno bogati (budući) muž koji nije mogao da odoli njenoj vatreno crvenoj kosi. To je sve predistorija, dijegetski plan koji će junaci postepeno razotkriti: ono čemu svjedočimo na sceni je metamorfoza zajednice koja se homogenuzuje u rulju kroz odbacivanje samilosti i pravičnosti, sprema se za linč, steže obruč oko Alfreda i ubija ga „kao psa“ (ta kafikijanska aluzija ovdje je na mjestu – iako motiv linča u ovoj drami nije tako netransparentan kao u „Procesu“, njegov mehanizam je jednako fatalan i njen glavni junak je poput Jozefa K. spreman da svoj vrat pokorno stavi pod nož).

Već iz ovog sižea da se zaključiti da ovdje zaista ima mnogo žanrovskih poslastica (melodrama, triler), različitih potencijala u pogledu mimetičkog registra koji se kreće od realizma do groteske i tematskih planova, od kojih su očita najmanje dva: onaj koji fokusira morbidnu žestinu erotske žudnje u psihoanalitičkom ključu (totalno posjedovanje objekta žudnje u njegovoj smrti), koji je podržan nizom motiva (crvena Klarina kosa kao amblem njene seksualne moći, utamničeni crni panter koji upućuje na Alfredovu potentnu seksualnost degradiranu izdajom i korupcijom, Klarina odluka da grob svoga mrtvog ljubavnika drži stalno pred očima) i onaj drugi, očigledniji i razgovjetniji, koji osvjetljava društveni kontekst – kapitalističko društvo apsolutne komodifikacije, u kojem nema ama baš ničega što ne može postati roba na tržištu, ako se pogodi dovoljno dobra cijena.

U tom smislu, zbog takve svoje heterogenosti, „Posjeta stare dame“ kao da reditelje sama poziva na uspostavljanje hijararhije, neku vrstu radikalizacije, što je konačno i vidljivo u filmskim i pozorišnim adaptacijama ove drame koje često paraju ovaj tekst, izvlače iz njega jednu nit i ponovo je spliću, odbacujući ostatak kao višak. Ali, „Posjeta“ nije nastala na ideji o radikalizaciji. Tekst je, doduše, adaptiran i osavremenjen (neke od tih adaptacija, poput vazdušnog prevoznog sredstva kojim stara dama stiže u posjetu, već su korištene u filmskim verzijama ove drame) ali se njegov integritet u ključnim elementima ne dovodi u pitanje. Kao da je postojalo inicijalno povjerenje u totalitet tekstualnih intencionalnih značenja i opredjeljenje da se imaginacija usmjeri ka scenskoj interpretaciji. I ovo zaista i jeste jedna scenski bujna predstava, koja vrvi od scenskih znakova, povremeno očarava kostimima (kostimograf Nikola Toromanov, asistentkinje Lina Leković i Gordana Bulatović), zaposjeduta ljudima-lutkama, ekspresionistički obojenim scenskim znakovima ljudskog stanja dehumanizacije i izloženosti manipulaciji (scenografija Nikola Toromanov, asistentkinja Vana Prelević), prožeta scenskim efektima lijepo slivenim od svjetla, muzike i dima, kojima se prave elegantni prelazi između isto tako lijepo dinamički poređanih scena, ali kojima se nekada postiže i više od toga – provokacija doživljaja da nemoćno stojimo pred inherentnim društvenim zlom, jednom nerazumljivom i zastrašujućom mašinom, opet nalik jednoj košmarnoj mašini koja je nastala u Kafkinoj imaginaciji (scena u kojoj Alfreda njegovi sugrađani, gurajući ga svojim tijelima, odvraćaju od pomisli da bijeg ima ikakvog smisla). Mnogo je takvih, uzbudljvih scenskih iskustava u ovoj predstavi, iako nekada nismo sigurni kuda nas ona zapravo vode – prepoznatljive arije uz koje se naša tijela sama pokreću ili plesanje tanga na sceni mogli bi biti označitelji društvenog konteksta, možda i cinični, ali isto tako i sredstva koja nas navode da pristanemo na ovaj pozorišni svijet i ušuškamo se u njega, dakle – ispražnjeni efekti.

To igranje na sve karte ne izlazi uvijek na dobro: ponekad se nalazimo u uzbudljivom, ekspresionistički ozračenom prostoru (scene sa Lobijem i Kobijem, grotesknim, marionetskim blizanačkim pratiocima glavne junakinje u tumačenju Jelene Nenezić i Julije Milačić Petrović Njegoš), da bismo zatim skliznuli u melodramski kliše, realističku beznačajnost ili u laku društvenu komediju. Dižemo se i padamo, a onda se opet dižemo i padamo, i tako sve do kraja. Suviše različitih pozorišnih iskustava je poravnato, kao što je u tematskom pogledu individualni erotsko-osvetnički plan nivelisan sa kritikom koruptivnosti, prikazom socijalne tjeskobe i psihologije mase ujedinjene glađu za potrošnjom: kada u završnoj sceni vidimo Klaru na uzdignutom balkonu njene vile koja gleda prema moru, sa Alfredovim cipelama umjesto nadgrobnog spomenika prema proscenijumu, i kada se zatim skuplja gomila da kliče ovoj grotesknoj boginji beskrupuloznog kapitala, tada se ta dva plana potpuno izjednačavaju i ipak međusobno potiru: kapital i strast – da, možemo naći poveznice, ali zar ljubav ipak nije poseban entitet?

Proklizavamo i padamo uglavnom na mjestima na kojima melodramsko i realistično ostaju ogoljeni. Nije otklonjena nelagoda koju izaziva noseći melodramski realistički narativ koji, koliko god bio sinkopiran, podrivan, narušavan intervencijama koje ga pomjeraju ka apsurdnom, ipak ostaje vidljiv i značenjski određujući. Priča o javno osramoćenoj, od ljubavnika napuštenoj trudnoj mladoj ženi koja završava kao prostitutka, koju će iz socijalnog blata izvući zaljubljeni multimijarder i koja zatim i sama postaje multimilijarderka – ne, takva priča ne pije vodu i na nju nećemo pristati ako nam pogled ostane zakovan za taj narativ, za njegov etički i realistički plan. Ako se on ne učini prozirnim, ako se doslovnost ne eliminiše, ako nam se uopšte dopusti da se preslišavamo o uvjerljivosti ove priče – to ne može izaći na dobro. I ovdje to zaista često i ne izlazi na dobro. Tako u sceni prvog razgovora između Klare (Varja Đukić) i Alfreda (Mirko Vlahović) nakon njenog povratka, ne možemo da prepoznamo podtekst ako nismo čitali dramu: ovo je samo beznačajno, čak ne ni sentimentalno prisjećanje dvoje starih ljubavnika na dane ljubavi, koje ostaje da visi u vazduhu. Sličnih scena iz kojih ne čitamo ništa ima još u ovoj predstavi i teško je reći da li je to dramaturški (dramaturg Stefan Bošković) ili rediteljski propust, ali to je svakako ono zbog čega ova predstava ostaje nedovoljno zgusnuta, konzistentna i odmaknuta od melodramskog.

Mnogo je glumaca na sceni i ponekad je previše bučnih glasova, prejakih, neartikulisanih gestova i neujednačenosti za jednu predstavu čiji registar u velikoj mjeri zavisi od glumaca i njihove sposobnosti da nađu pravi ton, da za svoje junake nađu pravo mjesto u rasponu između melodramskog i apsurdnog. Mirko Vlahović kao Alfred je vjerovatno najdiskretniji glumac u ovoj predstavi i time kao da trasira smjer u kojem je glumački pristup možda trebalo da se kreće – da, to je, takav bi mogao biti taj tihi, mali muškarac bez integriteta, koji samo pristaje: scena u kojoj se njegov tanušni otpor protiv smrti koja mu duva za vratom gasi znanjem da bijega nema, u kojoj prvi put ovog čovjeka vidimo kako transcendira sebe i svoju beznačajnost najljepša je gumačka intervencija u ovoj predstavi. Takvu stabilnost nema Varja Đukić kao Klara: u nekim scenama vidimo je kao moćnu, grotesknu, košmarnu, ciničnu figuru neumoljive, fragmentisane, dehumanizovane moći kapitala koja bi istovremeno mogla biti i figura najintimnije ranjivosti, ali u nekim drugim situacijama ne možemo da je smjestimo u kontekst ove predstave. Osim Varje Đurkić i Mirka Vlahovića u glavnim ulogama, na sceni je još dvadesetak glumaca: Slobodan Marunović (Profesor), Aleksandar Radulović (Gradonačelnik), Slavko Kalezić (Pastor), Nikola Perišić (Policajac), Jadranka Mamić (Matilda Miler), Sejfo Seferović (Bobi), Jelena Nenezić (Kobi), Julija Milačić Petrović Njegoš (Lobi), Jovan Dabović (Mobi/novinar), Stevan Radusinović (Umjetnik), Sanja Vujisić (Otilija), Jelena Šestović (Marlen), Radmila Božović (Eva), kao i studenti Jovana Brnović, Itana Dragojević, Mina Mićović, Miloš Kašćelan, Milo Perović i Matija Memedović. Ponekad vidimo manjak glumačke usredsređenosti, propuste koji kidaju tkivo predstave, prave rupe na njemu, ali je ansambl konačno ipak integrisan i sposoban da podrži koncept ove dopadljive, scenski raskošne, vješto iskomponovane ali nedovoljno usredsređene, raspršene i ipak ne dovoljno uzbudljive rediteljske interpretacije Direnmatove „Posjete stare dame“.