Elementarna pozorišna katastrofa

 „Robinzon Kruso: priručnik za apokalipsu“, po motivima romana „Robinzon Kruso“ Danijela Defoa, red. Petar Pejaković, Kraljevsko pozorište „Zetski dom“

 

Da li nam treba poštedno pozorište za djecu i mlade, ili mlađane duše ne treba čuvati od znanja o nasilju u njegovim različitim oblicima? Pitanje se čini važno jer se ne tiče samo pozorišta za mlade i već i politika djetinjstva, savremenih vjerovanja o tome kako mladi ljudi treba da rastu: širom otvorenih ili zatvorenih očiju. S druge strane, to pitanje je retoričko jer postoji samo jedan dobar odgovor – nema u pozorištu, uključujući i pozorište za mlade, „teških“ tema i zabranjenih oblika nasilja: rizik se odnosi samo na (ne)uspjeh da se uspostavi umjetnički valjan kontekst koji neće dopustiti iskliznuće u nasilničku pornografiju.

To je, recimo, jedno od pitanja koja bi nam se mogla muvati po glavi nakon premijere predstave „Robinzon Kruso: priručnik za apokalipsu“ (Kraljevsko pozorište „Zetski dom“, 23. oktobra). Ova predstava kao da sama doziva takvo pitanje: prepoznajemo u njoj odlučnost da se prekorače granice onoga što se u pozorištu za mlade (ipak ćemo ga tako odrediti, odbijajući kao neumjesnu i pretencioznu sugestiju da ga tretiramo kao pozorište za sve starije od trinaest godina) smatra moralno i saznajno prihvatljivo, da se izvrši subverzija spram savremenih praksi korigovanja bajki i brisanja gumicom svega što je nasilno, neprijatno ili politički nekorektno. 

Uzmicanja, dakle, neće biti: ovdje se ništa neće šećeriti da bi lakše skliznulo niz mlado grlo. Tokom više od sat vremena, ova scena – ostrvo nastalo spontano sakupljanjem civilizacijskog otpada, na koje stiže ovaj savremeni Robinzon (Jelena Laban) – postaće poligon kojim će protutnjati kojekakvi tipovi, na kojem će se jedna za drugom nizati inscenacije različitih savremenih predkatastrofičnih pošasti, svih mogućih oblika nasilja nad prirodom i ljudima i de-humanizujućih civilizacijskih iščašenja, od razvoja vještačke inteligencije i digitalnog otuđenja, preko ekološkog uništavanja planete, dječjeg terorizma, urbanističke ekspanzije, kapitalističkog društvenog raslojavanja i turističkog ekološkog terora do trgovine djecom i ljudskim organima. Pride ćemo (valjda na ovom istom ostrvu?) vidjeti i inscenaciju crnogorskog nacionalističkog patosa, pri čemu nam neće biti jasno ne samo otkud su se ovdje našli ovi zapjenušani junaci, već i šta se želi targetirati: sam nacionalizam/šovinizam ili odustajanje od njega? Biće još kojekakvih politikantskih i lokalnih aluzija i doskočica u ovom apokaliptičkom tematskom galimatijasu, kako se to već praktikuje u našem pozorištu.

Neće biti uzmicanja ni od brutalnosti, kako bi sumračno stanje civilizacije bilo čulno što zasićenije i autentičnije prezentovano: vidimo kako se na sceni vade ljudski organi (vidimo i same organe), sugeriše nam se smrad izgorelog ljudskog mesa (i na drugim mjestima se govori o smradu), opisuju se bizarne slike raspadnutih tijela mrtvih ptica (mnogo je insceniranih smrti i leševa na sceni, uključujući i ljudske). Eksperimentisaće se i sa prekoračenjem granica onoga što se u seksualnom smislu smatra prihvatljivim u pozorištu za mlade: u jednoj sceni jedan glumac skinuće drugome gaće (koje padaju na glavu jednog „leša), što će se pokazati kao lažni „poziv na uzbunu“ jer se ispostavlja da drugi glumac na sebi ima još jedne, iste takve crvene bokserice (!).

Ništa se u ovoj predstavi ne uspostavlja kao uvjerljivo i djeljivo ljudsko iskustvo koje bi ujedinilo inscenirane skečeve i dodijelilo im značenje. Čak ni siroti Robinzon (Jelena Laban) ne uspijeva da uspostavi svoju priču: on je tu tek kao spajalica kako bi se ovi sumorni skečevi zaheftali u kakvu-takvu cjelinu. I ako nam se sama namjera da se napravi predstava kao savremena replika na Defoovo klasično djelo čini smislena, tu prestaje sve što je smisleno u ovoj predstavi (za koju je tekst napisao Dušan Murić). Ne napušta se samo taj referentni tekst kao polazište za kreiranje neke smislene savremene civilizacijske priče. Napušta se i sama logika. Zapanjujuća je količina narativnih i motivacijskih besmislica u ovoj predstavi: svaki čas zastajkujemo da se počešemo po glavi – otkud sad teroristi na ovom ostrvu, šta bi na jednom ovakvom smetlištu, pobogu, tražio neki investitor, ili ovo ipak nije pravo ostrvo već neka metafora, ali čemu bi onda uopšte služilo uvođenje Robinzona u cijelu priču…?  

Nema takođe ničega što ukazuje na namjeru (ili možda ipak sposobnost) da se pozorišni znakovi  strukturišu oko umjetničkog značenja: naprotiv, mogući nizovi znakova grubo se kidaju ili prespajaju na najgori mogući način, kao da je na scenu istovarena gomila kolokvijalnih opštih mjesta o sumraku civilizacije (e, ovo je stvarno kraj svijeta!) bez ikakvog umjetničkog posredovanja. I sve se to konačno sliva u doživljaj elementarne umjetničke katastrofe, neukusa i ružnoće, iste one koju zatičemo na tom apokaliptičkom ostrvu, koju evocira i nerazgovjetan, zbrčkan dizajn predstave (scenografija Petar Pejaković, kostimi Lina Leković).

Pa ipak, ova predstava uspijeva da izazove nelagodu koja prevazilazi ordinarno nezadovoljstvo lošim pozorištem. Ona potiče iz nesrazmjera između njene umjetničke (bez)vrijednosti i njenih ambicija, prava koje sebi daje u pogledu tumačenje neprijatnih „istina“ i zahtjeva za našim pristankom i uključivanjem. Nije ono što smo vidjeli na sceni Zetskog doma najnasilnije što je ikad viđeno u pozorištu, daleko od toga, ali se pomisao na nasilničku pornografiju ovdje čini umjesna: ispražnjenost ove predstave od umjetničkog je to što potencira i uvećava dimenzije nasilja. Sve vrijeme, dakle, osjećamo da smo izvan umjetničkog konteksta, dok se sa druge strane gorljivo zahtijeva naš moralni i emotivni pristanak na sumračnu nasilničku civilizacijsku istinu koja se potura.  

Nije pritom riječ samo o pristanku na brutalnost i tendencioznost. Od nas se traži više. Sa scene nas prozivaju da se probudimo. Koriste se i strategije rušenja četvrtog zida. U jednoj dokumentarističkoj, ispovjednoj glumačkoj sceni, ili pokušaju da se ona desi (ili je to ipak neki pokušaj da se rijaliti šou uvede na scenu, ko bi to ovdje mogao znati), glumicu Jelenu Laban drugi glumci prekidaju u pokušaju da ispriča priču o svojoj baki (valjda zbog sentimentalnosti koja je ovdje neprilična) i grubo, uličarski vrlo ubjedljivo je istjeruju sa scene. I tada nelagoda prerasta u doživljaj izmanipulisanosti. Naprosto ne želimo da jednoj ovakvoj predstavi damo bilo kakav legitimitet i pravo da od nas išta očekuje, a ipak želimo da stanemo uz glumicu: ne zato što je srušen četvrti zid, već zato što želimo da nju, ali i sve nas zajedno, zaštitimo od ovakog pozorišta.

Kako se jedna ovako loša, nedarovita, tendenciozna predstava, bez odgovornog stava u pogledu tako važnih civilizacijskih tema koje otvara i kapaciteta da ih promisli i umjetnički artikuliše (ili je ovo ipak samo jedna konvencionalna didaktička dječja predstava koja neodgovorno koketira sa subverzivnošću i „teškim“ temama) uopšte našla na repertoaru Zetskog doma? Ko je i zašto odlučio da nešto što se dešavalo u okviru pozorišnih radionica za djecu koje ovo pozorište organizuje (kojima rukovodi reditelj predstave), i što je u najboljem slučaju trebalo da završi kao interni pozorišni čas za roditelje i rodbinu, zavređuje da se nađe na repertoaru Zetskog doma, to jest da uključi članove ansambla ovog pozorišta: Jelenu Laban, Jelicu Vukčević, Mariju Mašu Labudović, Gorana Vujovića, Nemanju Todorovića i Ognjena Sekulića i tako je promoviše u profesionalnu predstavu? Možemo da pretpostavimo različite razloge, interese i kombinacije, znamo već kako to ide kod nas, ali ne i motiv koji bi bio u interesu ovog pozorišta, pa čak ni djece koja su uključena.