Brod: Malo o slobodi, malo o ljubavi

Crnogorsko narodno pozorište i Beo Art: „Brod“, tekst i režija Ana Đorđević“

Predstava „Brod“, po tekstu i u režiju Ane Đorđević, koje je premijerno prikazana u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici 3.10.2023. godine, vremenski je smještena u doba tzv. Bokeškog ustanka, oružane pobune Bokelja protiv austrougarskih vlasti, a njeni glavni likovi su istorijske ličnosti: pisac i političar Stjepan Mitrov Ljubiša i Visarion Ljubiša, sveštenik i, kasnije, mitropolit crnogorsko-primorski.

U njenom idejnom središtu je polemika između ove dvojice junaka o valjanim načinima borbe za oslobođenje od okupatorske vlasti, koju prate i njihove ljubavne priče nad kojima se stalno nadnosi prijetnja zbog kletve koja je, zbog krvne osvete, bačene na porodicu Ljubiša: dok Stjepan (Lazar Dragojević) kletvu izaziva, ne vjerujući u nju, te se ženi Sofijom, ženom iz „zabranjene“ porodice (Sanja Vujisić), Visarion (Stevan Vuković), povinujući se strahu od prokletstva, u mladosti napušta voljenu djevojku Stanu  (Maja Stojanović) i predaje se monaškom životu.

Već u ovom sižeu možemo da prepoznamo aluzije i spone sa sadašnjošću, ali i vječite etičke dileme koje prate borbu za slobodu, pravdu i istinu, a opet u kontekstu uticaja velikih sila na sudbinu našeg naroda. Kroz odnos između dva brata, ova predstava tematizuje različite etičke i političke stavove o tome kako mali narodi treba da se suprotstave velikim okupatorskim silama. Čujemo ovdje staro pitanje koje prati sudbinu našeg, i svih malih naroda – da li je mali narod osuđen na potčinjavanje ili smije sanjati slobodu? Stjepan Mitrov Ljubiša i Visarion su saglasni da treba pružiti otpor Austrougarskoj, ali imaju različite poglede na to na koji način se treba oduprijeti. Ovdje se sukobljavaju dva oprečna stanovišta: dok će Stjepan Mitrov Ljubiše radije isprobati sva diplomatska sredstva prije nego podrži bilo kakvu pobunu protiv velike sile (kakva je u to vrijeme bila Austrougarska) i time uzrokuje bilo čiju pogibiju, Visarion Ljubiša zagovara oružanu pobunu protiv tuđinskog jarma; dok jedan smatra da se do oslobođenja može doći mirnim putem, diplomatijom, kroz jačanje ekonomije i obrazovanja, drugi čvrsto vjeruje da to nije put do osvajanja sloboda. Zalaganja Stjepana Mitrova Ljubiša za diplomatiju u konkretnom istorijskom kontekstu čine ga donkihotovskim junakom koji rizikuje da bude proglašen izdajnikom. Na koncu predstave, pri surovim odmazdama austrougarskih vlasti, Stjepan postaje radikalniji u odbrani prava naroda u Boki, dok Visarion, umoran od borbe bez rezultata, preispituje smisao te borbe. U predstavu se uvodi i pitanje konačne svrhe opiranja velikim silama: da li bi se, na primjer, austrougarska i otomanska imperija ugasile i bez našeg učestvovanja u pružanju otpora? Takav stav svakako ostavlja prostora za polemiku, pa je taj dijalektički potencijal najviše korišten u predstavi.

Zatamnjena, sumorna scenografija Ljubice Petrović dočarava atmosferu jednog tmurnog vremena i individualnih unutrašnjih borbi likova. Scenom dominiraju ljestve koje vode znakovito uvis koje možemo razumjeti kao krst – mjesto stradanja i suočavanja sa sobom i drugima, ili kao moralnu vertikalu u odnosu na koju se pojedinac samoodređuje, ili kao mjesto s kojeg se pruža najbolji vidik poput jarbola na brodu (brod se koristi kao metafora za narod na jednom mjestu u predstavi).

Sa ovih ljestvi, koje na početku predstave imaju funkciju bolesničkog kreveta, slušamo kako se Mitar (Aleksandar Radulović) obraća sinu Stjepanu i sinovcu Visarionu pozivajući ih da se nikad ne povode za masom i predviđa mučnu sudbinu svoje „proklete“ porodice.  U toj prvoj sceni vidimo Mitra , u tumačenju Aleksandra Radulovića, kao  tradicionalnog, strogog, patrijahalnog čovjeka, tragičnog junaka u cijelom tonalitetu emocija koje prate takvu poziciju ovog junaka. I drugi likovi koji se kasnije javljaju se psihološki nijansirani. Jedna od najintenzivnijih scena je ona u kojoj  Sanja Vujisić izražajno dočarava Sofijin bol pri gubitku četvrtog djeteta (nakon troje umrle djece), dok svoju sudbinu shvata kao ostvarenje prokletstva. Bespomoćna da se otrgne svojoj sudbini, njeno stradanje istovremeno se može uporediti sa sudbinom vjekovima ugnjetavanog naroda, čije se protivljenje uvijek završi predviđenim ishodom. Lik Knjaza Nikole duhovito interpretira Pavle Prelević koristeći žargonski lokalni govor, ulazeći u lik i izlazeći iz njega. Komentarišući situaciju „od spolja“, on gradi lik odlučnog i promoćurnog gospodara, okrenutog borbi za slobodu bez obzira što tu cijenu svojim životima plaćaju drugi, pa stoga intelektualne dileme ostavlja pjesnicima i preporučuje diplomatiji sklonom Stjepanu da je bolje da se lati pera. Lazar Dragojević igra lik Stjepana M. Ljubiše izražavajući energičnim, katkad i prenaglašenim  pokretima patnju i bijes neshvaćenog intelektualca i patriote, koji s jednakim žalom gleda na patnju svojih sunarodnika kao i na usud sopstvene porodice.  Lik Visarion u tumačenju Stevana Vukovića ima obrise komičnog, naročito kada dolazi do naglih prelaza između ozlojeđenosti  prema bratu i isforsiranog osjećanja hrišćanske  ljubavi na koju obavezuje mantija. Mitrovu ženu Katu Ljubišu igra Jelena Minić koja svojom mimikom između ozbiljnosti i teatralnosti dočarava patrijahalnost i krutost podređene žene, dok Maja Stojanović tumači lik Stane, nesuđene Visarionove ljubavi, povrijeđene neuzvraćenom ljubavi, ali povrijeđene i konkretno – ona zadobija povredu noge prilikom napada Austrougarske, pa je njen invaliditet još jedan simbol usuda življenja pod tuđinskom vlašću.

Rediteljski pristup kombinuje naturalističku igru sa intervencijama koje razbijaju mimetičku iluziju, naracijom, flešbekovima, izlaženjem glumaca iz uloga radi improvizacijskog komuniciranja s publikom. Prekidanjem radnje i interpretacijama prethodno viđenog produbljuje se psihološki profil likova i osvjetljavaju se intimni trenuci iz njihovog života koje određuju patrijarhat i sujevjerje. Ali, sve te inscenacijske intervencije, kao ni često dobra glumačka rješenja, ne mogu da nas otmu utisku da se predstava suviše bazira na prikazu ljubavnih priča dvojice braće kojima motiv porodičnog prokletstva povremeno daje melodramatični prizvuk, kao i da sukob mišljenja između njih, koji traje od početka do kraja predstave, bez ikakvog produbljivanja i pomjeranja sa mrtve tačke, na kraju izaziva zasićenost istim sadržajem.