Šta bi „Brod“ mogao biti

 „Brod“; tekst i režija Ana Đorđević; Crnogorsko narodno pozorište i Beo Art

 

Predstavu „Brod“ pratila je, i još je prati izvjesna konfuzija, kojoj su vjerovatno kumovali i mediji, kako u pogledu autorstva (autorska uloga Marka Kentera ostaje, na primjer, misteriozna; on se negdje javlja kao autor ideje ili inicijalnog teksta, a negdje mu se gubi svaki trag), tako i u pogledu njenog komemoracijskog povoda (200. godišnjica od smrti Stefana Mitrova Ljubiše ili i od njegove i od smrti mitropolita Visariona, takođe iz porodice Ljubiša?), a onda tu ima i nekih drugih nejasnoća koji se tiču istorijskog konteksta i njegove interpretacije.

 

Sve to ne bi bilo vrijedno pomena da svuda u ovoj predstavi nisu vidljivi šavovi, ili tačnije – nastojanja da se oni prikriju. Ova predstava liči, recimo, na završenu građevinu čija unutrašnja konstrukcija stalno proviruje napolje. U njoj ima previše vidljivih tragova šematizma, matematičkih proračuna, simetrija i analogija, različitih racionalnih intervencija kojima se očigledno željelo nadomjestiti ono organsko koje joj uporno nedostaje.

 

Vjerovatno je politička biografija Stefana Mitrova Ljubiše dala vjetar u leđa početnom, komemoracijskom povodu. Budući da se zalagao za racionalne i pragmatične nacionalne-oslobodilačke strategije umjesto lupanja glavom o zid, sigurno je neko procijenio da bi se Stefan M. Ljubiša u pozorištu mogao pojaviti kao naš politički savremenik. Nema u ovoj predstavi (ili gotovo da nema) direktnih referenci na aktuelni lokalni politički kontekst, niti pamfletskih ambicija (naprotiv, ono što bi na to moglo da zaliči, poput dovođenja u vezu pravoslavnih crkvenih institucija i Visarionove figure sa aktuelnim uzavrelim nacionalizmom, ovdje se želi podići na jednu višu diskurzivnu ravan, tako da bismo prije mogli da govorimo o namjeri da se „ispeglaju“ savremene političke neravnine).

 

Ali, direktne reference nam nisu potrebne da bismo vidjeli da sve ovo ima veze sa nama ili, tačnije, sa onim stereotipnim oblikom naše političke samorefleksije u kojem se mi, kao politička zajednica, pojavljujemo kao gomila nacionalno napaljenih i prkosnih jurišnika koji ne brenuju živu silu. Taj narativ se u međuvremenu iz visokog, herojskog preselio u najniži komički modus, u burlesknu, urnebesnu populističku simulaciju suverenosti, nepristajanja na patronizam velikih sila, ali svejedno – ovo je i dalje naša tema, ako ne na frontu gdje se krvari, onda svakako u medijima i na društvenim mrežama gdje se suverenistički inat nagrađuje lajkovima i glasovima birača.

 

Ova tema, međutim, u ovoj predstavi do samog kraja ostaje samo teza. O njoj će „na suvo“ diskutovati Stefan Mitrov Ljubiša i njegov rođak (iako bi se iz drame moglo zaključiti da je brat) mitropolit crnogorsko-primorski Visarion, koji se ovdje pojavljuje kao njegov idejni antagonist koji suverenistički, nacionalni otpor smatra zadatošću sa kojom nema pogađanja. I oni će o tome neumorno diskutovati i sučeljavati argumente pro et contra po zakonima dijalektike, čak i mijenjati stanovišta, sve dok to ne postane mrtva trka, i dok sve to o čemu polemišu ne postane bespredmetno i smorno, ne samo zato što ova polemika ne izlazi iz okvira popularne, stereotipne herojsko-građanske političke samorefleksije koja u tom starinskom izdanju odavno više ne pije vodu, već i zato što na njoj nema ni trunke pozorišnog mesa. Da mrtvi mladići koji su poginuli u Bokeljskom ustanku protiv austrijskih vlasti (1869) nisu iskorišteni samo kao šlagvort da bi Visarion i Stefan M. Ljubiša imali o čemu da diskutuju; da nam je, umjesto toga, dopušteno da na sceni vidimo te mladiće, da se suočimo sa njihovim ulogom, ljudskom cijenom koja je plaćena – moguće je da bi i ova politička tema bila ne samo pozorišno uvjerljivija, već i da bi se u tom procesu otkrila i njena slojevitost i možda, ko zna, i neka veza sa savremenošću. Ovako – to je samo tema bez pozorišne „razrade“.

 

Umjesto toga, ovdje nam se kao „razrada“ nudi nešto sasvim drugo – patrijarhalna storija o nesrećnoj sudbini porodice Ljubiša, njenom „gašenju“, prerano preminuloj djeci, nesrećnim brakovima i neostvarenim ljubavima. Cijela predstava strukturirana je kao doboš torta: političko-diskurzivni slojevi uredno se filuju emotivnim fleš-bekovima, ljubavnim i bračnim iskustvima dvojice protagonista (koja su, naravno, različita da bi se time ojačale njihove suprotne ideološke pozicije). Zaključujemo iz ovoga da je možda to i bila namjera – da se napravi jedna psihološka (ne istorijsko-politička) drama, da se Stefan M. Ljubiša i Visarion predstave kao integralni pozorišni junaci, u totalitetu svojih intimnih, psiholoških i političkih iskustava. I tu i tamo ovdje se zaista i događaju neki proplamsaji finog psihološkog sadržaja, nekada podržanog dobrim repličkim tekstom, koji isplivavaju u odnosima između glavnih junaka, a onda i u njihovim odnosima prema drugim, prije svega ženskim likovima.

 

I tu se, naravno, otvara prostor glumcima koji sve vrijeme kruže oko centralnih merdevina ili se penju po njima (scenografija Ljubica Petrović), scenskog znaka koji bi valjda trebalo da upućuje na penjanje na jarbol (šira perspektiva radi dobre navigacije, upravljanja političkom i porodičnom zajednicom koju treba dovesti do mirne luke). Nasuprot „tvrdim“ patrijarhalnim likovima majke čuvarke ognjišta koje se ne smije ugasiti (Jelena Minić) i Mitra, sumornog oca porodice koji takođe strogo bdije nad njim (Aleksandar Radulović) stoji ta mala postavka psihološki finije nijansiranih likova: Stefana Mitrova Ljubiše (Lazar Dragojević), njegove žene Sofije (Sanja Vujisić), Visariona (Stevan Vuković), Stane Ćelović (Maja Stojanović), kao i kralja Nikole čiju provincijalnu i indolentnu autoritarnu samoživost žanrovski pomalo odmaknuto evocira Pavle Prelević (ovdje ipak probijaju reference na savremenost, što primamo kao čašu svježe vode).

 

Taj porodični emotivni i psihološki sadržaj možda je mogao da bude finalna vrijednost ove predstave da se u sve to nije umiješao taj nesrećni narativ o porodičnom prokletstvu. Naime, porodica Ljubiša je, kako to potanko u uvodnom dijelu izlaže Mitar, Stefanov otac, osuđena na nestajanje i nesreću zbog predačkih grehova. Iako se taj narativ pokušava prosvećeno osporiti unutar predstave (Stjepan Mitrov Ljubiša), on ipak ostaje njen noseći diskurzivni okvir u kojem nestaju svi njeni drugi, politički i psihološki sadržaji. Zatičemo se u čudu – da li je moguće da se ovdje računalo da ćemo se „nakačiti“ na tu ideju o usudu koji determiniše živote junaka, naše živote? Ima nagovještaja da je tako – sjenke tragičkog nastoje se ugurati na ovu scenu. Ali, od toga nema, naravno, ništa: taj fatalistički narativ može biti samo konvencija ispražnjena od značenja koje prepoznajemo kao istinito, a onda to može da znači samo jedno – da smo se našli na terenu melodramske sapunice koja preplavljuje sve druge sadržaje ove predstave i da se ovaj „Brod“ na kraju nasukao.

 

Sve što bi u ovoj predstavi moglo da bude pozorišno značajno, poput nekih psihološki fino nijansiranih odnosa, na primjer, ili dobrih uloga, povlači se pred utiskom da ona pati od manjka diskurzivne koherentnosti, da je ovo konglomerat različitih, više ili manje smislenih ideja o tome šta bi ova predstava mogla da bude, gdje bi trebalo da bude njen fokus i u kojem žanrovskom i idejnom registru bi trebalo da se kreće, i da je sve to „obučeno“ u neinventivnu i predvidljivu inscenaciju potpuno oslonjenu na pro et contra političku debatu, kojoj sve drugo služi kao ilustracija.