Još življe od živog

„Ujka Vanja“: Crnogorsko narodno pozorište; Anton Pavlovič Čehov, „Ujka Vanja“; red. Mirko Radonjić   

 

 

Nova postavka Čehovljevog „Ujka Vanje“ na sceni CNP izazvala je mnogo medijskog uzbuđenja. Povremeno, mogli su se čuti i tonovi egzaltacije. U tim reakcijama možemo da pročitamo utisak da je sa ovom predstavom napravljen značajan diskontinuitet u crnogorskoj pozorišnoj produkciji i da je ona donijela nešto suštinski novo na učmalu pozorišnu scenu CNP-a. Sa tim se saglasio čak i sam direktor CNP-a koji je bio veoma raspoložen da u vezi sa ovom predstavom govori o „novoj estetici“, zaokretu u repertoarskim politikama CNP-a i sličnim revolucionarnim stvarima.

Vjerovatno je da se ti doživljaji izuzetnosti ove predstave u osnovi odnose na „hrabar“ pozorišni tretman klasičnog teksta, a onda i na sve druge njene atraktivne sadržaje koji su iz takvog tretmana proistekli. Ovo, naime, nije „klasična“ inscenacija „Ujka Vanje“ koja bi se zadovoljila time da ostane u semantičkom okviru Čehovljevog teksta. Naprotiv, ovdje se taj tekst koristi kao neka vrsta dispozitiva iz kojeg se eksploatišu najrazličitiji pozorišni sadržaji, manje ili više sa njim povezani.

U ovakvoj režiji klasičnog teksta nema, zapravo, ničega inovativnog. Riječ je o gotovo ordinarnoj savremenoj strategiji rediteljskih čitanja klasika, koja se teatrološki opisuje kao „istorizacija“ ili „aktualizacija“. Još sredinom prošlog vijeka, pod uticajem različitih teatroloških i društvenih okolnosti, evropski reditelji počeli su da, na ovaj ili onaj način, „oživljavaju“ klasične tekstove, i na tom talasu su se pojavile i ovakve strategije njihovog „oživljavanja“ kroz integrisanje različitih sadržaja savremenosti kojih u dramskom tekstu nema. Kada je o ovoj strategiji riječ prije bismo, dakle, mogli govoriti o mejnstrimu u tumačenju klasika nego o izuzetnosti. To čak važi i za repertoar CNP-a: teško se sjetiti ijedne režije klasičnog teksta na sceni CNP-a u posljednih nekoliko godina koja se nije barem malo očešala o savremenost.

S druge strane, tačno je da je „Ujka Vanja“ jedna od najradikalnije sprovedenih istorizacija klasičnog teksta na repertoaru CNP-a (u tom smislu, možda joj može „konkurisati“ jedino „Ivanov“). Ovdje se zaista nimalo ne koketira sa aktualizacijom: prije bismo mogli govoriti o nekoj vrsti strasti (možda čak i pretjerane). I upravo zbog tog svog „radikalizma“, ova predstava bi mogla da nas dovede u (ne)priliku da poželimo da se izjasnimo o „slobodnim“ tumačenjima klasičnih tekstova. Teatrološke, pa čak ni javne diskusije o „pravu“ reditelja da „prekrajaju“ klasične tekstove više se, naravno, ne vode: čuvari integriteta klasičnih tekstova odavno su se povukli i priznali pravo rediteljima da sa njima mogu da rade šta im je volja. Ali, diskusija o tome šta se dobija takvim „prekrajanjima“ i dalje se vodi, a ova predstava mogla bi biti dobar povod za to.

Zaista je teško obuhvatiti sve te toliko brojne i raznovrsne komentare Čehovljevog teksta u „Ujka Vanji“, koji svi zajedno ipak kao da imaju isti cilj – da „ožive“ ovaj tekst tako što će ga približiti našem pozorišnom iskustvu, našim drugim iskustvima, ličnim i društvenim, uvaljati ga u naše blato. Najveći dio ove dvoiposatne predstave čine upravo ti različiti komentari Čehovljevog teksta, dakle sam performativni materijal koji kruži oko dramske radnje. Toliko ih je da bi ih valjalo sistematizovati, možda čak napraviti nekakvu tipologiju (kritičara/ku koji ne praktikuje da u pozorište ide opremljen papirom i olovkom ova predstava bi mogla da navede da se zbog toga pokaje i poželi da uvede tu praksu).

Čehovljev tekst stalno se, dakle, „napada“ komentarima, na njega se juriša, on se želi iskoristiti za još neku referencu, i još jednu, i još jednu… Komentariše se tekst, njegova dramaturgija, likovi, pauze, tretman vremena, Čehovljeva teatrološka razmišljanja o pozorištu iznijeta u drugim izvorima. Tu su i drugi, još direktniji metateatarski sadržaji labavije povezani sa sadržinom teksta koji se, na primjer, odnose na stanje u savremenom crnogorskom pozorištu i pozorištu uopšte, profesionalni status glumaca koji igraju u predstavi ili tehničke uslove njenog izvođenja. Ta volja za aktualizacijom prenosi se i na sadržaj teksta, likove i njihove odnose koji se takođe nastoje svesti na mjeru naših života. To se postiže na različite načine, kroz potenciranje njihove tjelesnosti i seksualnosti, uvođenje lokalnog govora, kroz različite oblike banalizacije i postupke njihove „demistifikacije“. Njihovo zajedničko i njihova pojedinačna iskustva promašenosti takođe se traže u nekim sada i ovdje vidljivim oblicima „neispunjenih“ života. Tako ćemo dobiti jedan niz savremenih „promašenih“ tipova, i svi će pritom pomalo „dobiti po ušima“. Narcisoidni i isprazni Serebrjakov (Aleksandar Gavranić) pojaviće se kao lokalni sterilni kvazi-intelektualac histerično zaokupljen Trinaestojulskom nagradom (uz to će, kroz izmjene u sadržaju intelektualnog interesovanja ovog junaka, po ušima dobiti i pozorišni kritičari/ke). Marija Vasiljevna (Tihana Ćulafić) kao umišljena konzumentkinja ispraznih „intelektualnih“ sadržaja biće nekako dovedena u vezu sa ovdašnjim kolumnistima i javnim intelektualcima čiji se rad opisuje kao presipanje iz šupljeg u prazno. Ujka Vanja (Pavle Prelević) će se pojaviti u obliku jednog od onih mrzovoljnih i povremeno agresivnih ljudi velikih kapaciteta koji su propali, Astrov (Ivan Bezmarević) kao humanista kojega je nehumani svijet oglodao do očajanja. I drugi likovi, Marina (Jelena Laban), Jelena Andrejevna (Jelica Vukčević), Sonja (Ana Misović) i Telegin (Ilija Gajević) će na neki način (kroz kostim, replički tekst, jezik kojim govore itd) biti na sličan način identifikovani u savremenosti.   

Tu i tamo ćemo uskočiti u voz koji će nas odvesti naprijed kroz ovu priču o jednoj grupi ljudi međusobno povezanoj mrežom neuzvraćenih ljubavi i osjećanjem ličnih promašenosti i poraza, i nekako ćemo čak uspjeti da stignemo do kraja putovanja, ali usputnih stanica i zastajkivanja biće toliko mnogo da povremeno zaboravljamo kuda smo se zaputili. Moglo bi nam se dogoditi da na kraju predstave pomislimo da smo sve vrijeme zapravo bili na pozorišnoj probi i da nas Sonjin završni monolog (tako divno „klasičan“ u ovoj „anti-klasičnoj“ predstavi, bravo za studentkinju Anu Misović) zatekne potpuno zbunjene – otkud sad kraj kad još ništa nije ni počelo?

Vjerovatno je u jednom ovakvom projektu zadatak glumaca da što bolje isprate sam koncept predstave u svim njegovim elementima i da se od njih očekuje da budu šarmantni i duhoviti komentatori, da dobro komuniciraju sa publikom, da budu spremni da se lično predstave i otvore prema publici u situacijama kada postoji takva metateatarska namjera i da samo povremeno „zaigraju“ likove i kreiraju tu prvostepenu narativnu pozorišnu realnost. Na to ukazuje i sama podjela: među glumicima ima i onih koji nisu profesionalni glumci ili još to nisu, ali najveći dio njih ima iskustvo saradnje sa rediteljem kroz zajednički rad na projektima koje je producirao „Prazan prostor“ (ova institucionalna aproprijacija nezavisne pozorišne produkcije, iako dobrovoljna, mogla bi biti posebna tema koja bi se mogla ticati kako pozorišne politike tako i spekulacija o kvalitetu same ove predstave koja ostaje inferiorna u odnosu na, u mnogim elementima sličnu,  „Anu Karenjinu“ istog reditelja, nastalu u skromnijim, vaninstitucionalnim produkcijskim uslovima). I glumci i glumice ovdje zaista prate taj koncept, uspijevaju da održe komunikaciju sa publikom i samo povremeno, tamo gdje se konstituiše dramska radnja i pojavljuje prostor za „klasičnu“ glumačku igru, kao na primjer u monologu Astrova ili završnom Sonjinom monologu, možemo da vidimo i nešto što bi se moglo opisati kao uzbudljiva gluma.

Ova „pačvork“ strategija koja kombinuje prerađene elemente naracije dramskog teksta sa pratećim aktualizujućim performativnim elementima koji se proliferuju iz njega takođe je vidljiva i u kostimografiji i scenografiji. U kostimima (Lina Leković) su hiper-teatralni, gotovo cirkuski (kolorit) elementi kombinovani sa odjevnim elementima koji su savremeni i krajnje anti-teatralni. I scenografija (Andreja Rondović, asistentkinja Jelena Ivančević), čija je dubina jedva vidljiva sa nekih pozicija u parteru, takođe kolažira raznovrsne, multifunkcionalne i simboličke, dakle isključivo teatarske elemente koji kao da pripadaju paralelnim svjetovima i iskustvima odbijajući da uspostave prostorni kontekst za bilo kakvu određenu pozorišnu realnost.

Ova predstava može biti zanimljiva publici. Zapravo, već smo, po reakcijama, vdjeli da ona „radi publiku“. Jasno je da se to i htjelo. Tome bi mogli doprinijeti i sami komentari koji znaju da budu veoma duhoviti i komunikativni, naročito oni kojima se direktno upućuje na neki savremeni lokalni društveni fenomen, čak i na lična imena (spominju se Brano Mandić, Andrej Nikolaidis, „Todor“). Nesumnjivo je da mnoga zadovoljstava koja publika može naći u ovoj predstavi proističu iz toga dovođenja u direktnu vezu naše savremenosti sa sadržajem Čehovljevog teksta. Možemo, recimo, da osjetimo zadovoljstvo u osjećanju nadmoći nad klasičnim tekstom: može biti laskavo to saznanje da sa jednim klasičnim tekstom možemo da radimo šta nam je volja, da ga banalizujemo, svlačimo njegove junake do gole kože, gledamo ih (zapravo slušamo) dok imaju seksualni odnos, slušamo kako podriguju i govore o lošoj probavi i svojim tjelesnim izlučevinama. S tim je povezana i radost prepoznavanja nas samih na sceni: moglo bi da nam imponuje znanje da smo svi mi koji živimo ovdje i sada na neki način već bili upisani u Čehovljev tekst koji je nastao krajem 19. vijeka. Ima ovdje i drugačijih komentara koji manje podilaze publici, ali se čini da ih taj talas savremenosti koji preplavljuje scenu i koji nosi publiku, stalno gura napolje (na primjer, na prvom izvođenju nakon premijere čuo se smijeh u publici dok Ilija Gajević meditira o pauzama u Čehovljevim dramama).

Interesantan, duhovit, uzbudljiv – sve je to ponekad ovaj „Ujka Vanja“. Ali, da li se ovdje ipak radi o  „prekomjernoj eksploataciji klasika“, kako je slična pretjerivanja u „Hamletu“ Arpada Šilinga opisao Patris Pavis u jednom svom tekstu? Moguće je da bi se taj opis ovdje dobro uklopio. Svi ti komentari, performativni sadržaji koji okružuju dramski tekst i nastaju kao reakcije na njega, metateatarski iskazi, hipertrofirani elementi koji se razgranavaju iz teksta, titlovi koje čitamo na sve strane, svo to obraćanja publici u terminima savremenosti – sve je to na kraju progutalo tekst, a sa njim i ono što bismo mogli da prepoznamo kao konstitutivi pozorišni sadržaj i iskustvo. Ovdje nam se, jednom riječju, previše dokazuje da je Čehov naš savremenik, a premalo pokazuje sadržaj toga ljudskog iskustva koji dijelimo sa njegovim junacima.   

Ova predstava počinje prologom u kojem nas (publiku) Tihana Ćulafić nagovara da „odustanemo od nevjerice“ i pristanemo na fikciju u kojoj se pozorište pojavljuje u nekoj svojoj, pretpostavljenoj izvornoj sraslosti sa vremenom, prirodom i životom. Ovog prologa nema u „Ujka Vanji“: njega je za ovu predstavu dopisao dramaturg Ilija Đurović (povremeno u ovom predstavi, kao i u ovom prologu, čujemo dobar replički tekst), tako da možemo da ga shvatimo i kao neku vrstu pledoajea ili vodiča za snalaženje u ovoj pregustoj šumi scenskih znakova. Nema sumnje da bi se Čehov, barem načelno, složio sa tom idejom da život mora da okupira pozorište. Vjerovatno je mislio da je svojim dramama rediteljima dao priliku da pozorište napune životom do vrha. Neki reditelji, poput Mirka Radonjića u ovom slučaju, ocijenili su da je to malo, da im je okvir njegovih tekstova pretijesan, da znaju kako da njegove tekstove učine još življim. I to je legitimno, ali je jednako legitimno i saravnjivati njihovu „životnost“ sa onom za koju vjerujemo da čuči u tekstu i čeka da bude izvedena na scenu.

Da li je, dakle, Čehovljevo titranje života, koje se javlja u njegovim najbanalnijim manifestacijama, koje nas prati između redova dok čitamo „Ujka Vanju“ zaista manje „živo“ od ove dopadljivo, ponekad duhovito i interesantno uvedene savremenosti u kojoj se samo tu i tamo, svakako nedovoljno i isuviše rijetko, nađu komadići onog života koji nije zanimljiv samo zato što ga mi živimo, i da li je ovdje nekoj vrsti savremene rediteljske arogancije i tom imperativu rediteljskog ko-autorstva sa klasikom, kao i imperativu prezentnosti, savremenosti po svaku cijenu, žrtvovano nešto mnogo dragocjenije? To je osnovno pitanje koje postavlja ova inscenacija, koje vjerovatno neće zaobići ni publiku voljnu da razmišlja o svojim pozorišnim doživljajima.