Samo da je po redu: Milion i nešto, obojica iz Podgorice

Gradsko pozorište Podgorica i produkciona agencija Beo art (Beograd): Stefan Bošković, "Samo da je po redu", red. Lidija Dedović

Duško Miljanić

Naručeni tekst „Samo da je po redu“ Stefana Boškovića zamišljen/prezentovan je kao crnohumorna komedija sa elementima farse, apsurda i fantastike; koja se odvija kroz četiri ljetnja dana, u kući jedne višegeneracijske porodice u podgoričkoj Staroj varoši. Rasuta radnja labavo je koncentrisana oko svadbe najmlađe članice porodice, koja se bez prelaza pretvara i u sahranu najstarijeg člana, neimenovane babe koja je tokom života ključno uticala na životne odluke svih ostalih. Ova dva preklapajuća događaja okupljaju sve aktere drame: braću Vuku i Paja, Vukovu suprugu Desu, njihovo troje djece – Đinu, Macka i Milicu, kao i Miličinog partnera Vladu i Mackovu partnerku Elmu.

Tekst, prema izjavama autora, producenata i kreatora predstave, pretenduje da se bavi porodičnim i međugeneracijskim odnosima, te da kroz mikrokosmos porodice pruži i opštiju sliku društva; pa čak i da bude univerzalna priča. Na žalost, ovaj komad sa psovanjem, pjevanjem, pucanjem i lelekanjem, koji se suštinski ne bavi ničim, ne predstavlja kvalitetan materijal za građenje čak ni neke iole zadovoljavajuće komercijalne predstave, podređene zabavi publike. Traljavo je satkan od opštih mjesta, sklepanih dramskih situacija bez trunke inventivnosti, dijaloga koji pršte banalnostima, štrčećih i nezgrapnih tragova fantastike, te beskrvnih tipskih likova. Najveća mana teksta koji pretenduje da bude komičan je, ipak, nedostatak imalo kvalitetnog humora: humor je tobožnji, počiva na najprizemnijim, potpuno neproblematizovanim mentalitetskim stereotipima; manje-više je sveden na obilato korištenje psovki, seksualnih aluzija i rabljenje do pucanja „napumpanih“ klišea.

Na još veću žalost, režija i glumačke kreacije nisu doprinijeli da na bilo koji način poprave utisak o tekstualnom predlošku. Režija Lidije Dedović svedena je na neku vrstu scenskog aranžmana, građenja „ugođaja“ (razdrljenog i vrelog podgoričkog ljeta) i podvlačenja banalne komike glumačkim scenskim trapavostima. Najveći dio glumaca (Srđan Grahovac, Maja Šarenac, Omar Bajramspahić, Tatjana Torbica i naročito Dušan Kovačević) nastupa toliko neumjereno karikirano – uz razmahivanje rukama, laktanje, bečenje, teturanje, drpanje, afektiranje, bučnost... – da tolika plitkost i šablonska izvještačenost djeluju lažno i samoponištavajuće. Lara Dragović i Stefan Vuković igraju nešto umjerenije i realističnije, mada na površan način; dok je mikroskopske trunčice suptilnosti i slojevitosti u svoj, prilično skrajnut lik, uspjela da unese jedino Marija Đurić.

Na kraju ove značenjski i scenski jednodimenzionalne i zaglupljujuće postavke, javljaju se elementi fantastike: stariju generaciju odnosi bujica ili prijeti da će je odnijeti, dok promjena u osvjetljenju, huk i izrazi na njihovim licima nagoviještavaju užasnutost i nešto strašno. Međutim, ovo nategnuto žanrovsko poigravanje, kao i sve ostalo, površno je, trivijalno i nesamosvjesno, uvedeno tek da se cijela ta po inteligenciju uvredljiva tortura od predstave nekako okonča.

Zabavljačko pozorište (pa i kvazi-zabavljačko), čak i sasvim lišeno ikakvih umjetničkih pretenzija, legitimno je i ima pravo na postojanje – ukoliko pozorište djeluje kao komercijalno i u potpunosti se finansira isključivo od sopstvenih prihoda. Ono, bez sumnje, uvijek ima svoju publiku koja ga plaća; a kritika i kulturna politika mu, osim kada su u pitanju neke kvalitetnije iznimke, ne pridaju pažnju. Prema javno dostupnim izvještajima i medijskim izjavama, godišnji budžet Gradskog pozorišta Podgorica, koje je javno gradsko pozorište, iznosi oko milion i dvjesto pedeset hiljada eura novca poreskih obveznika. U javno finansiranom pozorištu sa godišnjim budžetom od milion i nešto, kako je moguće da se pojavi predstava kao što je „Samo da je po redu“, kako se kreira repertoarska politika? – „U smislu ideje, koja je potekla od koproducenta Borisa Miškovića i mene, dogovorili smo se da napravimo predstavu o Podgorici, s obzirom na to da smo obojica iz Podgorice, a da pripadamo različitim generacijama“ (Dušan Kovačević, umjetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica).

 

Ostavi komentar