Jerma: Drama braka bez djece

Crnogorsko narodno pozorište: Sajmon Stoun, "Jerma", red. Ana Tomović

Predstava „Jerma“ koju je po tekstu Sajmona Stouna režirala Ana Tomović govori o krizi kroz koju prolaze muž i žena kojima ne polazi za rukom da dobiju dijete. Ona, glavna junakinja koju igra Kristina Obradović, žena je koja očajnički želi dijete i koja od toga nipošto ne želi da odustane. Ovdje će do kraja biti ogoljen njen unutrašnji život koji se mijenja pod pritiskom želje koja ne može da se ostvari: vidjećemo je kako postaje zla i zavidljiva i prolazi kroz depresiju i očajanje sve dok na kraju ne doživi nervni slom.  

Na samom početku vidimo ih još zaljubljene, kako leže na podu, ležerno razgovaraju, igraju seksualne igre i planiraju budućnost. Riječ je o dobrostojećim, obrazovanim i liberalnim ljudima koji imaju pomalo ciničan odnos prema konvencionalnim društvenim normama i koji su skloni su ljevičarskim i feminističkim pogledima na društvo i njegove vrijednosti. Tada se prvi put pojavljuje ideja o djetetu. Ta ideja, koja se tada uzgred spominje, do kraja predstave će se razviti u opsjednutost koja će povećati jaz između njih i potpuno razoriti njihov brak i njihove živote.  

Sve što se oko glavne junakinje događa kao da je provocira i tjera je na očajanje: okružena je ženama koje ne žele djecu, rađaju ih slučajno ili majčinsto shvataju kao teret: za Helen, njenu majku (Žaklina Oštir), hladnu karijeristkinju, materinstvo je samo smetnja za puni život, njena sestra Meri (Maja Stojanović) dva puta slučajno ostaje trudna u nesrećnoj vezi, a Des, njena mlada koleginica (Sanja Vujisić), nekontrolisano guta pilule „za dan poslije“ nakon svakog noćnog provoda. Viktor (Vule Marković), njen bivši partner s kojim je u mladosti začela dijete koje je abortirala, bolno je podsjeća na ono što doživljava kao svoj lični neuspjeh.

Precizno građeni likovi dali su mogućnost glumačkoj ekipi da iskaže svoj potencijal. Kristina Obradović i Aleksandar Gavranić uvjerljivo prikazuju sve promjene u odnosima ovog bračnog para, od početne sreće do razlaza na kraju. Kristina Obradović uvjerljivo dočarava psihološke i etičke transformacije kroz koje prolazi glavna junakinja. Njen muž Džon, koga tumači Aleksandar Gavranić, čovjek je koji se sve manje osjeća voljen, a sve se više osjeća kao genetski materijal. Ovdje vidimo kako se sukobljavaju različiti pristupi istom problemu, jedan koji je tipično muški, racionalan i drugi koje je ženski, emotivan. Taj sukob predstavlja žižu ove predstave. Rediteljka Ana Tomović taj sukob mišljenja i ličnih izbora napeto i uzbudljivo prikazuje kroz intimnost suočavanja porodičnih odnosa i dinamičan ritam smjenjivanja scena.

Scenografija (Jasmina Holbus) je nenametljiva: tepih pokriva cijeli scenski prostor čineći ga mekanom podlogom na kojoj će Kristina Obradović na kraju predstave pokretom (scenski pokret Tamara Vujošević Mandić) dočarati intenzitet patnje koju doživljava – pucanje pod teretom neostvarive ambicije.

Rediteljka Ana Tomović inscenirala je ovo djelo tako da „ruka“ reditelja manje-više ostane „nevidljiva“, da fokus bude na imploziji osjećanja koju doživljavamo u svakoj sceni kroz napetu atmosferu stvorenu iz suprotstavljenih odnosa među likovima. Tek, na kraju, opet u funkciji priče, rediteljka se odlučuje za rješenje koja stavljaju fokus na oslobođenje te, do tog momenta potisnute emocije –  tada vidimo frenetične užurbane pokrete svih glumaca, prikaz totalnog očaja i ludila, začaranog kruga iz kojeg Ona više ne umije da izađe. Sve u svemu, ovo je korektna režija u funkciji poetski i značenjski sadržajnog teksta koji se ne tiče samo borbe za roditeljstvo već se bavi i gubitkom ličnog identiteta i integriteta u odnosima koje gradimo.