Jerma: Materinski zov našega doba
Crnogorsko narodno pozorište: Sajmon Stoun, „Jerma“, red. Ana Tomović
Predstavu „Jerma“, posljednu produkciju CNP-a u sada već prošloj 2022. godini, nije lako gledati ideološki nevino i čista srca. Ovu „Jermu“ napisao je Sajmon Stoun 2016. godine prema motivima istoimene Lorkine tragične poeme iz 1934. godine. Ovo je komad o Jermi 21. vijeka, savremenoj „nerotkinji“ koja, poput Lorkine junakinje, ni po koju cijenu to ne želi da ostane. Tema „materinskog zova“ (da nazovemo tako to vjerovanje u „iskonsku“ žensku žudnju za majčinstvom), u koju bi se ipak mogao smjestiti i ovaj komad, suviše je ideologizovana da bismo zanemarili taj saznajni kontekst i samo se prepustili osjećanjima.
Potrošene su decenije na diskusije o tome da li je želja za majčinstvom „prirodna“ ili je ona, pak, društveno uslovljena. Ova „Jerma“, međutim, ne integriše to nasljeđe. Na drugoj strani, ne može se zaključiti ni da je ovo komad koji afirmiše stav o majčinstvu kao „prirodnoj zadatosti“. Ova predstava zapravo se nalazi na sredini između tih idejnih polova. Tema bespogovornog materinstva ovdje se psihologizuje i u tom smislu bi se ova predstava mogla opisati kao psihološka studija slučaja.
Ona (Kristina Obradović), glavna junakinja ove drame, savremena je „nerotkinja“, obrazovana, emancipovana žena iz više klase, potpuno uronjena u svoje vrijeme, koju će narastajuća opsjednutost majčinstvom lišiti svega: biće moralno i psihološki degradirana, njene porodične veze biće razorene, brak će joj se raspasti u paramparčad, njen društveni status biće narušen. Jednom riječju, njena opsjednutost majčnstvom pretvoriće njen život u ruševine.
U ovoj „Jermi“ pokušava se sačuvati tragizam Lorkine poeme: i ova, savremena Jerma/Ona završava u nekoj vrsti ultimativne žudnje za majčinstvom. Ali, u 21. vijeku nerotkinja koja je spremna sve da žrtvuje da bi postala majka više ne može biti tragična heroina. Može biti samo psihijatrijski slučaj. Za njenog muža, majku, sestru, sve ljude iz njenog okruženja njeno ponašanje je iracionalno i ne-normalno i takve njihove perspektive reflektuju dominirajući pragmatizam, racionalizam i konformizam zapadnjačke liberalne savremenosti. Ona, međuim, nema ništa čime bi im mogla ozbiljno oponirati. Materinska želja kao imperativ ženskog tijela već je odbačena – te karte više nisu na stolu. Njene replike kojima pokušava da uvjeri svoga muža da potomstvo može život da im učini smislenijim zvuče kao prazno brbljanje. Kada joj na kraju njen muž, napuštajući je, prigovara zbog destruktivne nerazumnosti, mi zapravo više nemamo izbora – moramo da se složimo sa njim, čak i ako nas srce vuče na njenu stranu. Jedini prostor u koji njena opsesivna majčinska žudnja može da stane je psihološki. Umjesto Lorkine heroine koja još može pretendovati na tragizam dobićemo sumanutu i odbačenu savremenu „nerotkinju“ koja uništava svoj život da bi majčinstvom popunila „psihološke praznine“.
Racionalizam i psihologizam – to je, dakle, idejni okvir u kojem se pristupa temi „majčinskog zova“ u ovoj predstavi. Ovdje se on interpretira kao patološki psihološki fenomen i izlaže kritici koja je isključivo racionalistička i konformistička. Taj okvir se čini suviše skučen i bez potencijala da ovoj temi osigura univerzalnost. Otići ćemo iz pozorišta sa utiskom da ova tema nije iscrpljena do kraja. Nisu iscrpljeni ni oni njeni već uveliko artikulisani politički aspekti koji bi joj sigurno mogli dati univerzalnost – možda jedinu koju danas ta tema može da ima. Imperativ majčinstva i dalje je krucijalan za očuvanje ekonomskih i političkih dominacija i opstanak konzervativnih ideologija koje bez žena kojima „priroda nalaže da budu majke“ ne mogu da opstanu. Naravno, ne može se zamjeriti autorima zato što nisu zauzeli takvu – feminističku poziciju: riječ je o tome da smo ignorisanjem toga političkog konteksta i svođenjem „problema“ na psihološku ravan uvedeni u rizik da ovu junakinju otpišemo kao „ludu ženu“ čija sudbina nema nikakvu pozorišnu relevantnost.
Psihološka studija slučaja ima svoje pozorišne strategije koje se ovdje slijede. Događaji i njihov razvoj u funkciji su eksplikacije različitih pogleda na temu – materinstvo po svaku cijenu, da ili ne? Takođe, oni se nižu linarno i u velikom vremenskom rasponu shodno očekivanoj dinamici razvoja jedne patološke opsjednutosti. Sumanutost glavne junakinje progresivno se sudara sa zdravorazumskim „argumentima“ ljudi koji je okružuju i to nam omogućava da pratimo kako se njena opsesija uvjerljivo razvija sve do tačke poslije koje više nema povratka.
Kao i svaka psihološka studija slučaja, i „Jerma“ pati od viška racionalnosti i predvidljivosti i manjka one neodređenosti, značenjske slojevitosti i disperzivnosti od koje umjetnost živi. S tim u paru ide i odgovarajući manjak pozorišne imaginacije i oskudnost scenskog jezika. Scenografija (Jasmina Holbus), kostimi (Momirka Bailović) i muzika (Mladen Nikčević) podređeni su samoj događajnosti u koju je sve uloženo. Sve je ovdje krajnje transparentno, funkcionalno i jednoznačno. Izuzev posljednje scene sa ekspresionističkim zamahom, kojom se evocira ludilo glavne junakinje (scenski pokret Tamara Vujošević Mandić) u kojoj junaci vitlaju scenom u providnim ceradama, malo čega iz ove predstave ćemo moći da se sjetimo: gotovo da ne postoji nijedna slika, nikakva čulnost, ništa intuitivno što ćemo odavde ponijeti.
Ipak, zapamtićemo glumce. Ako psihološka studija slučaja u idejnom smislu ne može da nas zadovolji, ona svakako otvara prostor glumcima. Zapamtićemo prije svega lik glavne junakinje koji tumači Kristina Obradović. Možemo da problemtizujemo taj lik u idejnom smislu, ali on ima svoju životnu punoću, unutrašnju logiku i emotivnu autentičnost koju glumica uspijeva da evocira: šta god mislili o njenoj patnji i sadržaju njenih emocija, one su ipak živo prisutne i to se ne može ignorisati. Nasuprot njoj je grupa konformističkih likova koji brane društvenu normalnost od upada njene iracionalnosti: „dobri muž“ koji će je trpjeti sve dok ne pređe granicu (Aleksandar Gavranić), prizemna i anti-romantična majka (Žaklina Oštir), nestabilna sestra koja ne može da se odredi prema majčinstvu (Maja Stojanović), saradnica za koju ova tema može biti zanimljiva samo kao materijal za društvene mreže (Sanja Vujisić), bivši ljubavnik koji takođe prolazi mimo nje da bi sačuvao svoj život (Vule Marković).
Na kraju, glumci će ipak uspjeti da na sceni konstituišu jedan mali, banalni ljudski svijet koji će na trenutak uzdrmati iracionalnost jedne žene. Iako je idejno ispražnjen, taj svijet ima svoju ljudsku dramu u kojoj ćemo moći da nađemo uzbuđenje. Barem dok predstava traje i dok se ne pojavi pitanje – Da li je ovo zaista sve što o ovoj temi danas imamo da kažemo?