Sitnice koje život znače: Pobrati nepodijeljene simpatije

Narodno pozorište u Beogradu, Centar za kulturu Tivat i produkciona agencija Beo art (Beograd): Lorenco Marone, "Sitnice koje život znače", red. Andrej Nosov

Predstava „Sitnice koje život znače“, koprodukcija Narodnog pozorišta u Beogradu, Centra za kulturu Tivat i produkcione agencije Beo art iz Beograda izvedena je premijerno 12. avgusta u Tivtu, ali su reprizna izvođenja otkazana zbog trodnevne žalosti nakon masakra na Cetinju. Predstava je, poslije igranja u Beogradu, ponovo odigrana u Tivtu tek 7. decembra. Nastala je prema istoimenom romanu Lorenca Maronea iz 2016. godine – duhovitom, zabavnom i pitkom djelu, u kome vrcav i prštav humor dosljedno uravnotežuju tonovi životne ozbiljnosti, pa i tragičnosti.

Najveća vrijednost romana su životno-sočni likovi, živopisni i uvjerljivi u rasponima svoje ljudske slojevitosti, koja ponekad integriše i naizgled nepomirljive protivurječnosti unutar iste osobe. Ovo se naročito odnosi na glavnog protagonistu Čezara, sedamdesetsedmogodišnjeg penzionera iz čije perspektive su i posredovana dešavanja u djelu – cinika, namćora i džangrizala, koji je ogromnu većinu života proveo egoistično usmjeren na sebe. Nemoć i ograničenja starosti donose mu svijest da je na taj sebični način gotovo sasvim protraćio svoj istovremeno dugi i užasavajuće kratki niz godina. Zbog toga, uplašen sve zaglušnijim grebanjem smrti negdje pred unutrašnjim vratima svijesti, pokušava da živi u skladu sa onim što mu se naposlijetku ukazuje kao zaista značajno: življenje u sadašnjem trenutku (uprkos sjećanjima koja ga preplavljuju), te ljubav, prijateljstvo i saosjećanje. Kao najvažnija spoznaja nameće se svijest da ni najbliže ljude ne može uzimati „zdravo za gotovo“, pa propituje odnose sa svojom djecom, prijateljem Marinom, komšinicom iz zgrade koja okuplja ulične mačke, prostitutkom Rosanom, pa i ljudima kojih više nema, kao što je njegova supruga; dok istovremeno gradi intenzivan prijateljsko-očinski odnos sa mladom komšinicom Emom.

Otjelotvoravanje likova, odnosno glumačka igra najveća je vrijednost i predstave reditelja Andreja Nosova, iako su u odnosu na likove romana značajno uprošćeniji i jednodimenzionalniji (dramatizacija i dramaturgija Đorđe Kosić), što je podcrtano stereotipnim kostimima (kostimografkinja Selena Orb) i mjestimično previše ekspresivnom glumom (recimo, glumački izrazi lica, kada pokušavaju da prikažu neku emociju, često djeluju tipizirano i preizražajno, poput ilustracija emocija u psihološkim udžbenicima). Pored toga, na glumu je u velikoj mjeri uticala težnja da predstava bude pitka i zabavna koliko je kod moguće, a da ne pređe u banalnost, zbog čega je ozbiljno narušena krhka i dragocjena ravnoteža između komičnog i ozbiljno-tragičnog, koja postoji u predlošku.

Tako Mladen Andrejević predstavlja Čezara kao znatno brižljivijeg i ljubaznijeg u odnosu na svoj literarni pandan, kako u odnosu prema ostalim likovima, tako i prema publici – vidljiva je velika želja da lik pobere nepodijeljene simpatije, koja glumca povremeno odvodi u preglumljivanje. Andrejevićeva igra neprestano je u istom tonu, sa vrlo malim rasponom emocija – tonu nekakvog zabavljačkog stendapovskog šegačenja sa svim i svačim, pa i sopstvenim suzama koje djeluju nekako „kobajagi“. Glumac povremeno ubacuje dodatne replike sa ciljem pukog zasmijavanja publike, pri čemu se neke teme neumjereno ponavljajuće crpe (zdrava hrana, homoseksualnost njegovog sina, „tarifa“ koju plaća Rosani). Iako ovakav način igre zaista osvaja simpatije publike i izaziva opuštajući, pa i katarzični smijeh u gledalištu, ovo se dešava nauštrb nijansiranijeg prikazivanja Čezarovih unutrašnjih stanja, koja uključuju i duboku usamljenost, melanholiju, strah... Na sličan, ekpresivno-zabavljački način nastupa i Nela Mihailović kao bolničarka i prostitutka Rosana, koja sa Čezarom ostvaruje topao emotivan odnos.

U težnji za isključivanjem svega isuviše potresnog iz predstave naročito su u (odnosu na roman) „stradali“ lik i priča Eme, mlade žene koju kontinuirano psihofizički zlostavlja i na kraju ubije muž: u želji za sveopštom „lakoćom“, Ema je banalizovana i učinjena glupkastom, iako je Nina Nešković donekle ipak uspješno posredovala njenu jednostavnu ljudsku toplinu i unutrašnju borbu između očajničke želje da se spasi i autodestruktivne nemoći da to (sama) učini. Čezareva ćerka Katerina u interpretaciji Vanje Ejdus nervozna je i nezadovoljna poslovna žena, odlučna da se ipak usudi da mijenja svoju emotivno nezadovoljavajuću životnu situaciju; dok su njegov sin Dante (Dušan Matejić) i njegov partner Leo (Rade Ćosić) skrajnuti i olako prikazani kao stereotipni gejevi (iz intelektualno-umjetničkih slojeva), u smislu razvijenog estetskog osjećaja, finoće i ljubaznosti.

Osim glumačke igre koju ipak obilježeva vidan trud, ostali scenski elementi ostavljaju utisak površnosti, skicoznosti i nedorečenosti. Radnja se odvija na sceni neuredno zatrpanoj različitim komadima namještaja (sto, stolice, krevet, kauč, police, vješalice sa odjećom kutije, slike...), koji nezgrapno naznačuju mesto radnje (scenograf Dejan Todorović). S obzirom na to da se scene u brzom ritmu mijenjaju u stilu fimskih rezova, u zatamnjenjima između njih glumci taj namještaj pomjeraju za potrebe naredne scene. Ovo stvara utisak svojevrsnog narušavanja iluzije, što je podržano konceptom u kome na početku predstave inspicijentkinja sa stalka čita naslov romana i neke podatke o njemu, te time što tokom predstave većina likova sjedi uokolo na stolicama tokom cijele predstave. Međutim, imajući u vidu da se inspicijentkinja više ne oglašava do kraja predstave (iako ostaje prisutna) i da prisustvo glumaca oko scene nije dosljedno, koncept djela koje se gradi pred našim očima djeluje sasvim nepotrebno, nerazvijeno, značenjski ni malo iskorišteno.

Iako povremeno (neukusno) patetična, naročito u završnoj sceni koja donosi eksplicitno, prenaglašeno, docirajuće „naravoučenije“ o ultimativnoj vrijednosti života (koje u publiku izgovara Čezare pred neizvjesnu operaciju srca, okružen drugim glumcima sa suznim očima), predstava „Sitnice koje život znače“ nije banalna. Nepretenciozno osmišljena i ostvarena, napravljena je da bude lako mobilna i da se nedvojbeno sviđa vrlo širokoj publici, kojoj nudi toplu i životnu priču, koja će gledaoce zabaviti i razgaliti bez zaglupljivanja.