Proces: Kako ubiti Kafku
Crnogorsko narodno pozorište: “Proces”, Franc Kafka, red. Dušanka Belada
Kafkin “Proces” na sceni CNP-a – šta se uzbudljivije može poželjeti! Toliko smo se mučili sa tom iščašenom pričom o Jozefu K, njegovoj krivici bez krivice, tražili razjašnjenja, psihoanalitička, religijska, politička, biografska, ko zna kakva, i istovremeno tvrdoglavo odbijali da ih prihvatimo intimno pristajući da je nosimo sa sobom kao ožiljak, kao vlastiti opsesivni san, da je volimo tako zaključanu, puštamo je da samo dodiruje neko turobno znanja i ježi nam kožu.
Uzbudljivo je čak i misliti o tome šta bi sve pozorište moglo da uradi da nam još oteža stvar, još nas više deranžira, koja bi sve intencionalna značenja ovog teksta moglo da aktuelizuje, kakva bi sve nova, neviđena pozorišna sredstva moglo da stavi u pogon da bi nas zagnjurilo još dublje u taj imaginarijum i doživljaj jezive bespomoćnosti. Ili o tome kakve bi sve niti mogle da se izvuku iz ovog teksta i da se dalje rapredu, a da se on ne raspara. “Proces” kao da je odavno upisan u naša kolektivna i individualna, podsvjesna i svjesna znanje o slobodi, krivici, tjeskobi, zajednici… – prepun tanjir je na stolu, neka se reditelji/ke izvole poslužiti.
Čini se gotovo nemoguće, ravno podvigu, napraviti od ovakvog književnog štofa nekakav smorni pozorišni komad. Ali, rediteljki Dušanki Beladi to je ipak pošlo za rukom. I to samo po sebi može biti zanimljivo za razmotranja. Dakle – šta treba učiniti da bi se Kafkin “Proces” scenski usmrtio?
Već u prvoj sceni – u kojoj se Jozef K. budi i zatiče u svojoj sobi dva policijska službenika koja će mu saopštiti da je uhapšen i da se protiv njega vodi proces – gubimo svaku nadu. Jasno nam je da ovdje nema nikakve namjere, ili možda kapaciteta da se “Proces”, njegovo uznemirujuće i slojevito značenje, provuče kroz autorsku imaginaciju i da se za njega iznađe autorski pozorišni jezik. Ovo je jedna gotovo realistička i pri tom krajnje dosadna scena. Inscenira se doslovno Kafkin tekst, suv i taksativan: ono što pršti iz njega, što bi se moglo učiniti prisutnim samo scenskim jezikom – to se ne pojavljuje. Karnevalske maske na licima glumaca, sjenke na platnu uguranom u neku vrstu klasičnog portala (scenografija Jovan Bošković) – u kojem odmah prepoznajemo pročelje katedrala u kojoj će Jozef K. shvatiti da mu nema spasa i kapiju iz parabole “Pred zakonom” – ne proizvede začudnost, barem ne onu koju očekujemo.
A onda se sve do samog kraja monotno nižu scene iz romana, jedna nalik drugoj, jednako bitne, to jest nebitne, ispresijecane muzikom (Marija Mitrović) koja kao da je preuzeta iz Hičkokovih filmova, video radovima na kojima čas vidimo Jozefa K. kako zamiče uskim hodnicima (jasno nam je – to su zagušljive sudske prostorije u kojima uzaludno traži razlog svoga stradanja i još nešto drugo, i treće, sve jednako zagušljivo), a čas crteže i apstraktne digitalne intervencije koji, valjda, treba da podrže temeljno osjećanje tjeskobe. Dramatuški rad je, dakle, potpuno nevidljiv, ili se može identifikovati samo kao štrihovanje teksta (dramatizaciju potpisuju rediteljka i Jovan Bošković). Prva scena u kojoj vidimo Jozefa K. kako se prvi put suočava sa svojim novim stanjem okrivljenog jednako je, dakle, neuzbudljiva kao i scene u katedrali, kada se oko njegovog vrta već spušta omča ili poslednje scena kada se u njegovo tijelo zariva nož.
Da li su nešto mogli uraditi glumci? Vjerovatno. Ali, bili su od male pomoći. Za to malo pozorišne živahnosti koja nas drži koliko-toliko budnim najzaslužniji je Pavle Bogojević. Vukan Pejović kao Jozef. K i Jovan Dabović (kojega, kao i većinu glumaca, vidimo u više uloga) su, recimo, prihvatljvi u ulogama koje tumače, ali se to ne može reći za Jelenu Minić i Stefana Vukovića – u iskušenju smo da nazovemo takvu glumu amaterskom.
U samoj završnici, sceni egzekucije, dobili smo i poantu – da ne bismo otišli bez poruke, znanja o tome o čemu se ovdje zapravo radi. Negdje u portalu pojaviće se ženska figura sa vagom u ruci, kojoj će svezati povez preko očiju! Nije moguće da se zamršena značenja “Procesa” žele razmrsiti tako – njihovim svođenjem na onu pravdu koju označava ta ženska figura! Izgleda da ipak jeste. Tom redukcionističkom poantom okončava se ovaj “Proces” oglodan do kosti, u kojem nije ostalo ničega osim sižea, same događajnosti. Toliko oglodanom da je teško oteti se utisku da je za predložak korištena neka prepričana verzija romana sa interneta.
Kada se na kraju ekipa uglavnom mladih ljudi okupi pred publikom da primi aplauz tako razdragano i samozadovoljno – ne zna čovjek šta da misli. Jesmo li stigli u neku epohu pozorišnih prečica? Da li je diktat površnosti i ne-mišljenja stigao i u pozorište i da li smo, onda, svi mi koji to odbijamo zapravo nekakava anahrona bića, pretenciozni mamuti zalutali u savremenost? Ili je Crnogorsko narodno pozorište stiglo do same ivice amaterizma i postalo i samo tek jedna improvizacija pozorišta? Nešto od te dvije stvari mora biti istinito.