Majka zemlja: Anarhično u Kolektoru

Dramski studio Prazan prostor: "Majka zemlja" (inspirisano esejima Eme Goldman i tekstovima iz Anarhističke biblioteke), red. Minja Novaković

 

Predstava „Majka zemlja“ rediteljke Minje Novaković, koja je premijerno izvedena u „Kolektoru“ 13. novembra, inspirisana je autobiografijom „Živjeti moj život“ i tekstovima feministkinje i anarhistkinje Eme Goldman (1869 – 1949), kao i tekstovima drugih anarhističkih autora koji su preuzeti iz „Anarhističke biblioteke“ (https://anarhisticka-biblioteka.net/).

Predstava je očito nastala iz namjere da se pozorišno evociraju izvorne anarhističke ideje o ljubavi, slobodi, politici i životu Eme Goldman, ativistkinje i fizofkinje koja je bespoštedno, kroz aktivističko djelovanje, publicistički i teorijski rad, borila protiv svih oblika represije, nasilja, autoritarnosti i militantnog rodoljublja, dakle svega što ograničava slobodu i sputava autentično ispoljavanje ljudskog bića, kao i da se sa tih pozicija pozorišno artikulišu i problemi koji nas tište, kao što su domaće nasilje nad ženama, zaokupljenost nacionalnim pitanjima, sprega vlasti i kriminala ili ravnodušnost institucija prema nasilju nad ženama.  

U predstavi se koristi pokret, elementi performansa, rekviziti i muzika kao podrška. Tim sredstvima otvaraju se različite teme iz tematskog registra koji zaokuplja anarhističke autore, ali se čini da ipak preovladava namjera da se neke od gorućih crnogorskih društvenih tema predstave kroz prizmu anarhističkih stavova Eme Goldman, to jest da se taj anarhistički okvir iskoristi za kritku crnogorske savremenosti i da se tako ostvari angažovanost.   

Tako u jednom fragmentu izvođačice Mirjana Spaić i Maja Čampar koriste  dugačko crno platno i crnogorski grb da bi simbolički prikazale tegobno rađanje crnogorske nacije: ta „porođajna muka“ predstaljena je kroz sado-mazohistički odnos dviju glumica, od kojih jedna drugoj brani da se kreće, pri čemu druga pada i trza se, sve dok se ne preda. Njeno „odustajanje“ praćeno je disonantnim zvukovima električne gitare (autori muzike Ilija Gajević i Pavle Prelević) i songom „Beskičmenjaci hodaju“. Na ovaj način sugeriše se autodestruktivnost i odsustvo otpora kao aktuelno stanje crnogorske nacije.  

U jednoj sceni na podijumu vidimo paket sa bananama čuvene kolumbijske marke „Derby“, sličan onima u kojima je, ne tako davno, u Crnu Goru prokrijumčarena ogromna količina kokaina. Iznošenjem trivijalnih podataka o upotrebljivosti banana u rešavanju različitih zdravstvenih problema tegoba i izostavljanjem upravo toga glavnog povoda za scensko „pojavljivanje“ banana,  performerka sarkastično i duhovito referiše na spregu vlasti i kriminala u Crnoj Gori. Ako ovu scenu dovedemo u vezu sa prethodnom (tegobno porađanje nacije), ostaje nam da zaključimo da se kriminalne elite bogate i pustoše resurse dok se narod bori za prevlast ovog ili onog nacionalnog identiteta ili, kako bi to rekla Ema Goldman, da „rodoljublje nije za one koji predstavljaju bogatstvo i moć“, već da je „ono dovoljno dobro za narod“.

Scenu  u kojoj se glumica neposredovano obraća publici i potresno je „izvještava“ o ženama žrtvama porodičnog nasilja takođe možemo da dovedemo  u vezu sa temom „istinskog patriotizma“: koliko smo u stanju da institucionalno zaštitimo žene od nasilja, toliko volimo Crnu Goru. Dok glumica Jelena Đukić svjedoči o ženama koje su ubijene u poslednjih godinu dana i govori o 2000 prijava nasilja nad ženama u istom periodu, scenom dominira crnogorski grb.

Scena u kojoj se skoro integralno prenosi tekst „Analna utopija“ izvjesnog Paula B. Preciada, u kojem se zagovara analni seks kao oslobađajuće i autentično erotsko iskustvo izvan rodnih i konvencionalnih ograničenja, sporna je zbog samog govornog sadržaja. Moguće da takva seksualnost jeste konsekventna anarhističkom mišljenju o slobodi (zato se, valjda, i tekst našao u Anarhističkoj biblioteci), ali je teško dovesti u vezu tu temu sa ostatkom predstave i, osim toga, svo to povezivanje fašizma i antifašizma, rodnih pitanja itd. sa analnim seksom i scenom klistiranja (priprema za analni seks) i izmetom (valjda hranom za pse) djeluje pretjerano i usiljeno radikalno.  

Ovu idejnu nekoherentnost i nezrelost prati i zbrkanost u pogledu korištenja scenskih sredstava. Ono što može da zasmeta u ovoj predstavi je doslovnost: u pojedinim momentima ovdje kao da imamo neku vrstu čitljive alegorije u kojoj za svaki pozorišni znak znamo značenje. Scenski izraz takođe nije rediteljski ujednačen. U sceni dirljivog prepričavanja slučajeva nasilja nad ženama nemamo nikakav umjetnički nov i uzbudljiv pristup i zato ostajemo zbunjeni odsustvom empatije koja bi se ovdje morala pojaviti i koju zaista osjećamo. Pretrpanost scenskim znakovima (na primjer, u „porođajnoj sceni“: grb, zvukovi limenke koja krcka, song) uz stalno smjenjivanje previše raznorodnih rekvizita i nepotrebnu učestalost presvlačenja različitih kostima (kostimografkinja Mia Đurović) takođe može biti frustrirajuća. Takođe, sama tjelesna izvedba zna da bude neosmišljena ili prepuštena slučaju: u nekim momentima pokret više liči na vježbu, djeluje nespretno i rediteljski i glumački nemišljeno.

Ipak, uprkos svim svojim nedovršenostima i manjkavostima, ova predstava nam se čini mnogo „življa“ od mnogih predstava na repertoarima institucionalnih pozorišta. Konačno, ovo je prva profesionalna predstava Minje Novaković koju možemo, ako smo dobronamjerni, posmatrati i kao nacrt za neki budući rediteljski rad.  Anarhistički angažman ove predstave je u idejnom smislu možda nezreo, ali je iskren i snažan. Performativni elementi takođe nisu savršeni, ali postoji namjera da se izađe iz konvencionanog pozorišnog jezika koji proizvodi samo dosadu. Konačno, teško je odoljeti posvećenosti i šarmu mladih glumica Mirjane Spaić, Maje Čampar i Jelene Đukić, čiji je sveukupni scenski pokret došao do izražaja upravo u ovoj zoni nedostatka komfora, u neudobnosti i hladnoći golog betonskog prostora u „Kolektoru“ (dizajnerka Ana Martinović).