Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud: Mjesto ljudskog interesa

Ostali smo pomalo zatečeni kad smo se na veče 21. oktobra – kao maloborojna publika u „Praznom prostoru“ ili masovna publika koja je „uživo“ pratila prenos predstave u digitalnom prostoru – nakon svih peripetija i iščekivanja, našli licem u lice sa predstavom, objektom svoje želje i podrške i timom za koji smo sve vrijeme navijali. Gdje smo se to našli? U političkom pozorištu ili u pozorišnoj politici? I prema čemu onda da se orjentišemo? Prema političkoj hrabrosti pozorišta? Ili da ovdje stavimo tačku na cijelu tu političku predistoriju nastanka predstave, pogledamo je kao „autonoman“ umjetnički rad, aktiviramo estetičku moć suđenja i zanemarimo cijeli taj kontekst?

Ovo može biti teško pitanje, aporija iz koje se nećemo lako izvući. Ni kritika, ni publika. Sa tim izborom „ili umjetnost ili politika“ nikad se nije bilo lako nositi ni teorijski, pogotovo ne danas kada savez politike i umjetnosti ima ozbiljnu teorijski podršku. Ali, ovdje imamo drugi problem: ova predstava, ovakva kakva jeste, zaista može učiniti deplasiranim te pokušaje povlačenja demarkacionih linija između umjetničkog i političkog. Ne samo zato što je već zapremila politički prostor na toliko značajan način da je samo to pitanje već obesmišljeno. I ne samo zbog toga što nam pitanja koja postavlja mogu izgledati toliko važna da nam diskusija „ili  političkom ili umjetničko“ može ličiti na obično cjepidlačenje. Te granice ovdje ne dovode se ovdje samo spolja: one se rastresaju i unutar samog pozorišta, što cijelu stvar značajno „otežava“.

Politički pritisak kojem je bila izložena umjetnička ekipa, vanredne okolnosti u kojima je predstava nastajala ostavili su vidljive ožiljke na njenom estetskom tkivu. Na svakom koraku, na rediteljskoj i glumačkoj ravni (Ilija Gajević, Pavle Prelević, Slaviša Grubiša, Anđelija Rondović i Danica Rajković) vidimo nesavršenosti, mogućnosti dodatnog umjetničkog rada, dramaturških intervencija, razvoja motiva, njihovog novog povezivanja, izostanak pozorišnog jezika u njegovom punom kapacitetu. Predstava je, dakle, ostala „u traljama“, da pozovemo u pomoć ovdje i Branka Radičevića, poput nacrta za nešto što je moglo da se dogodi, što je, to povremeno naziremo, moglo biti umjetnički mnogo raskošnije, čime bi konačno bila olakšana i naša pozicija, ili bismo sasvim bili oslobođeni pritiska da se odlučujemo između političkog i umjetničkog.

Lako prepoznajemo političku i etičku beskopromisnost ove predstave (koju su očito prepoznali i lokalni cenzori), volju da se bez nagodbe zareže u bolesno tkivo institucija moći, sakralnih i svetovnih, i to u onom obliku u kojem se one miješaju u naše crnogorske živote – ne, nipošto ne smije biti pregovaranja sa tim nasiljem, hipokrizijom i pohlepom. „Targetirana“ je u prvom redu Srpska pravoslavna crkva, njen uticaj u Crnoj Gori. To nam se čini razumljivo: kako je moguće da se ta institucija, koja bi trebalo da nas pripremi za Strašni sud, da bude čisti i nekorumpirani svjedok etičke čistote svoga stada u presudnom času, zaglavila u blatu volje za vlašću i pohlepe? A onda se, u tom istom moralnom registru, pojavljuju i drugi silnici, sa identičnim pretenzijama – predsjednik DPS-a kao vrhovni oligarh carstva zemaljskog i lokalni akteri, oni isti koji su smislili da bi ova predstava mogla ojačati njihovu moć i napuniti im džepove.

Ovo je pamfletska predstava, nemamo nikakvih problema da identifikujemo ove aktere i društvene sile, ali u oblicima izopačenosti u kojima se oni pojavljuju, koji nas tjeraju na povraćanje, u svom tom nezaziranju od bizarnosti i morbidnosti, nalazimo pazolinijevski duh ove predstave. Nalazimo prije svega taj radikalni, anarhistički etički zahtjev, poziciju iz koje ove „devijantne pojave“ mogu izgledati samo kao ljudski svinjac. Strašni sud – to je mjesto te završne katarze kada bi, valjda, ljudski postupci trebalo da budu osvijetljeni pod najačim osvjetljenjem, u svojoj etičkoj jasnoći. Ova predstava mogla bi biti njegovo predvorje, njegova umjetnička simulacija: ovako će, dakle, DPS i SPC elite izgledati pred Strašnim sudom, jedino ovako mogu biti viđene očima nepotkupljivog sudije.

Nama, koji živimo u stanju permanentog pregovaranja sa savješću, može da priraste za srce ovaj etički radikalizam. Može se desiti da osjetimo ogromnu glad za tom vrstom etičke jasnoće. Toliko da ćemo osjetiti potrebu da uđemo u pregovore sa svojom estetičkom savješću. Ovo što ovu predstavu čini estetički „prljavom“ moglo bi nam tada izgledati kao provokacija i poziv da se približimo etičkoj istini.

Ova predstava je pamflet, i ona se ne libi da koristi taj jezik. Sva sredstva pamfletskog obračuna su u igri: od direktnog, svježe unijetog i umjetnički neprerađenog komentarisanja političkog konteksta, persiflaže i parodije do bizarnih, Pazolinijevim radom inspirisanih ospukrnih i mučnih fantazmagorija poput parabole patrijarhu koji postaje djevojčica koja će biti silovana da bi opet rodila novog patrijarha, parabole čije značenje možemo da dodirnemo isto onako nesigurno kako dodirujemo značenje sopstvenih snova. Ona ne zazire od banalnosti, neposredovanosti i kolokvijalnosti. Nalazimo ovdje uzbuđenje kombinovanja niskih i visokih žanrova, elemenata pučkog pozorišta, svetovnog i sakralnog, dah misterija i mirakula. I to može da nam priđe srcu. I da udovolji žeđi za istinom. Zar ovo nije jedini umjetnički jezik kojim se odgovara na izvitoperenost humanog obličja? Da li nas suvišak umjetničke obazrivosti na kraju odvlači od onoga do čega nam je u ljudskom smislu toliko stalo? Možemo li nedovršenost, nesavršenstvo i banalnost ove predstave da shvatimo kao provokaciju, poziv da se izmjestimo iz udobne estetičke pozicije na koju smo navikli?

Kao „autonomno umjetničko djelo“, ova predstava neće, dakle, proći na ispitu, ako nam je do toga jedino stalo. A ako je posmatramo kao pozorišnu političku akciju, pozorište u političkom pokretu, šta će se onda desiti? Mogla bi se i tu pojaviti značajna zbunjenost. Ulazak pozorišta u digitalni prostor je suberzivan čin – naslušali smo se tokom pandemije stavova o tome da je pozorište po svojoj „suštini“ jedinstven i nužno „stvaran“ događaj susreta ljudskih tijala u zajedničkom prostoru, da je to izvor prvorazredne političnosti pozorišta i da drugačije ne smije biti. Ali, predstava „Pjer Paolo Pazolini“ od početka je medijski i politički događaj koji svoj uticaj ostvaruje izvan pozorišta, u medijskom i političkom prostoru. Prikazivanje ovog događaja putem digitalnih medija, na sam dan završetka predizborne kampanje, ukazuje na namjeru da pozorište zapremi taj pozorištu tuđ prostor. Ali onda, ako je već tako, možemo da se zapitamo zašto taj drugi prostor nije iskorišten na način koji bi povećao taj uticaj, za neke „nezamislive“ intervencije koje bi nastale u sprezi pozorišta i mediske i političke javnosti.

„Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud“ je predstava koja uznemirava, ne samo institucije moći već i udobnost naših pozicija u svijetu i lagodnost mišljenja o pozorištu. Da, ona je ostala zaglavljena između umjetnosti i politike, ali to ne mora biti kraj te priče. Neki kapaciteti tih pomjeranja granica političkog, medijskog i umjetničkog mogli su biti bolje iskorišteni, to je nesumnjivo, ali smo uspjeli da vidimo da pozorište može biti izvor nelagode, razlog za zbunjenost, telefonske pozive i poruke usred noći radi pojašnjenja, pravljenje saveza za podršku nečemu što ostaje izvan naših tabora, što je čista sloboda. Mjesto ljudskog interesa, jednom riječju.