56. Bitef: Kapitalizam protiv života
56. Bitef (23. septembar - 2. oktobar 2022)
U Beogradu se između 23. septembra i 2. oktobra 2022. godine odvijao 56. Bitef, na kojem je u glavnom programu prikazano devet predstava; pri čemu je rad svih reditelja/ki i koreografa/kinja čije su predstave prikazane, izuzev onih iz Srbije (Bojan Đorđev, Maja Pelević i Olga Dimitrijević), predstavljen na ovom festivalu po prvi put (Kejti Mičel, Jan Martens, Muhamed el Hatib i Valeri Mrežan, Lazaro Gabino Rodrigez i Luisa Pardo, Nina Rajić Kranjac, Žiga Divjak, Aleksander Zeldin). Odabrani slogan iz popularne proleterske pjesme „Da nam živi, živi rad“ – „Mi, junaci rada svog“ rječito ukazuje na ono što su bile tematske preokupacije ovogodišnjeg Bitefa: različiti aspekti pitanja rada u globalnom kontekstu neoliberalnog kapitalizma.
Jedna od pod-tema, pitanje rada u savremenim izvođačkim umjetnostima, direktno se prelivala u ono što je moguće okarakterisati kao estetski akcenat ovogodišnjeg izdanja festivala: iako se navedana glavna tema u predstavama tretira na vrlo različite načine i u različitim umjetničkim formama, izdvaja se prisustvo tzv. skupno osmišljenog pozorišta (devised theater). U ovakvim pozorišnim praksama, glavnina materijala i elemenata predstave se stvara zajedničkim radom članova pozorišne grupe tokom procesa proba, što implicira „demokratizovanje“ raznih aspekata pozorišne proizvodnje i upućuje na izvjestan vid postdramske pozorišne političnosti. U završnici festivala, izvedene su dvije predstave koje su na umjetnički vrijedan i društveno angažovan način povezale većinu njegovih tematsko-estetskih nastojanja: „Ljubav“, po tekstu i u režiji Aleksandera Zeldina (A Zeldin Kompani, London u koprodukciji sa Odeon teatrom, Pariz) i „Krize“ koje je režirao Žiga Divjak (koprodukcija ljubljanske Nove pošte, zagrebačke Udruge Domino i Bitefa).
U predstavi „Ljubav“ su na naturalistički, hiper-realistički način prikazani fragmenti svakodnevnog života nekoliko ljudu privremeno i nevoljko okupljenih u nekom londonskom prihvatilištu za socijalno ugrožene, one koji nemaju nigdje drugdje da odu. Grupa je raznolika: tu je pogubljeni muškarac koji brine o staroj i bolesnoj majci; britanska porodica u kojoj partneri očekuju bebu i sa kojima su dvoje djece iz muškarčeve prethodne veze, djevojčica i tinejdžer; te dvoje izbjeglica, žena iz Sirije i muškarac iz Sudana. Iako su se na tom neveselom mjestu našli iz različitih razloga, kao što su gubitak posla i/ili doma i izbjeglištvo, ujedinjuje ih posvemašnja bijeda, nerijetko i bukvalna glad i hladnoća (recimo, indikativna je scena u kojoj otac obećava djeci, dok u jaknama jedu svoj mršavi obrok, da će ih kada se situacija normalizuje voditi u Mekdonalds, što oni primaju kao najavu vrhunske radosti).
Zbog prisustva atmosfere te posvemašnje, opipljive nesreće koju zrače ljudi koje je surovi sistem neoliberalnog kapitalizma samljeo i ispljunuo da tavore na margini, oni su razapeti između poriva da bježe jedni od drugih – da se na neki način ograde, ne miješaju sa ostalima da im ne bi „prešla“ nesreća, negativnost i „baksuzluk“ (jer neki od njih su u tom prihvatilištu već jako dugo). Svi se nadaju da je baš njihova situacija po nečemu posebna, drugačija za sistem koji će to „prepoznati“, te da će se baš oni svakog časa izbaviti odatle. A sa druge strane, svima njima je očajnički potrebna međusobna ljudska toplota, razumijevanje, prihvatanje i blagost – sve u svemu ljubav. Glumice i glumci vrlo psihološki nijansirano, krajnje uvjerljivo, povremeno vrlo potresno oblikuju likove ponaosob i kao mikro-kolektiv, na toliko realističan način da djeluju dokumentaristički, kao naturščici, iako su u pitanju profesionalni glumci i fikcionalizovana radnja. Uvjerljivosti i potresnosti doprinosi u velikoj mjeri to što se predstava odvija na kamernom prostoru, u kome ne postoji stvarna granica između scene i gledališta: izvođači se povremeno miješaju sa publikom u prvim redovima, pri čemu možemo vidjeti svaki detalj izraza na njihovim licima, što nas stavlja u poziciju svojevrsnih voajera, kao što su u tom skučenom prostoru nužno i oni jedni za druge.
Vrlo dojmljiva scenografija takođe je minuciozno realistička: ubjedljivo je prikazan sumorni, ofucani ambijent svratišta, njegova zajednička kuhinja puna plastike, jedan olupani frižider, otrcano zajedničko kupatilo za koje se čeka red i iz kojeg neprekidno dopiru zvukovi korištenja. Naročit utisak „virenja“ u tuđu privatnost ostavljaju poluotvorena vrata soba, koje su vrlo detaljno namještene, iako vidimo samo dio toga – mahom krevete na sprat i plastične police sa kojih se presipaju neke nužne, polu-raspakovane životne potrepštine. Osjećaj jalove sterilnosti, privremenosti, tavorenja i sveopšte bijede pojačava i hladno, ružno, ogoljavajuće neonsko svjetlo, koje jednako neprijatno osvjetljava izvođače i publiku; kao i spor ritam odvijanja predstave posredovan jednolikošću dešavanja.
Iako se svi likovi koliko-toliko trude da u toj skučenosti održe privid normalnosti i da gaje pozitivan stav, istina je da neprekidno moraju da zagušuju svoje potrebe zarad prilagođavanja i da tu uopšte nema prostora da se bude dijete, tinejdžer, starica, trudnica ili bilo šta drugo, što izaziva teške frustracije. Vrlo je, recimo, upečatljiva scena u kojoj trudnica nijemo plače, kada na trenutak ostane sama – jer u tom neprestanom kolektivitetu nema uslova ni da se isplače; ili kad tinejdžer nigdje ne nalazi prostora da sluša i pjeva rep muziku koja mu se sviđa. Likovi pomalo podsjećaju na one čehovljevske – jer oni bi da promijene svoje situacije, da žive „normalno“, ali očigledno je da su nedovoljno „snađeni“ i kapitalističkim „prirodnim odabirom“ i pravom i zakonom jačeg odbačeni, dehumanizovani i svedeni na brojeve (poput onih na vratima njihovi prihvatilišnih soba), ugašenih i protraćenih života koji se sve više osipaju. Iako neprestano gaze jedni drugima lične granice i upadaju u tuđe prostore, što stalno izaziva eksplozije bijesa i svađe, takođe se stalno jedni drugima izvinjavaju, brinu da li su oni drugi dobro i u nekim najblistavijim trenucima dijele momente biserne nježnosti, koji se kao zrake probijaju kroz zagušljivu, sumornu atmosferu. Takođe, u njihovom čekanju postoji nešto beketovsko – čekaju pomoć apstraktne i otuđene države, čekaju uz telefon da im se jave glasovi blaziranih službenika, čekaju bukvalno u beskonačnim redovima institucija sistema („čekao sam pet sati da bi me primili na pet minuta“, izgovara jedan od likova), pažljivo ispunjavaju papirologiju, skrupulozno se povinuju procedurama..., ali ta pomoć ne stiže i ne djeluje da će ikad stići. Atmosfera čekanja je zato opipljiva i pritiskajuća, ovaploćena u retoričkom vapaju starice na samom kraju predstave – „Ko će nam pomoći!?“.
Lik starice veoma je značajan, jer je uz njega – njenu starost, nemoć i fragilnost, usamljenost i fizički osjećaj skorog kraja (dok je u duši, prema sopstvenim riječima, još djevojčica koja nesputano pliva u moru) – vezana suptilna simboličko-poetska nadgradnja. Recimo, jedino ona primjećuje sjenu grana drveta kroz mali visoki prozorčić i raduje se njegovim zvukovima na vjetru; ona uporno pokušava da uspostavi kontakt i prijateljstvo sa djevojčicom koja kroz veliki dio predstave uvježbava ulogu anđela za školsku priredbu. Ta labava, nestalna veza između najstarije i najmlađe članice ove privremene zajednice u tkivo predstave upliće i temu prolaznosti, neminovnosti kraja, a time i neminovnosti međuljudskih veza solidarnosti, empatije i nježnosti – koje su u „normalnim“ uslovima užurbanih života (u kojima najčešće biramo da ne vidimo brige i patnje drugih, naročito skrajnutih), tako često pokidane u korist hladnih hijerarhijskih ustrojstava. Predstava se zato završava staričinim izlaskom iz pozorišta, odnosno prostora igranja, dok se pridržava i steže ruke publike, u mračni i pusti prostor iza (predstava je odigrana u ogromnoj hali Luke Beograd), odnosno u smrt.
Iako se u Zeldinovoj predstavi podrazumijeva i vrlo je jasno da mastodontski, tromi, neosjetljivi instutucionalni sistem socijalne zaštite loše funkcioniše i da je globalna socijaldarvinistička ideologija neoliberalnog kapitalizma pogubna, akcenat nije na tome, izostaje bilo kakav jasnije definisan politički stav (što bi ovo ostvarenje, kako nam se čini, vrlo približilo filmovima Kena Louča). Akcenat je na nijansiranoj ljudskosti i uprkos svemu očuvanom humanizmu likova zaglavljenih u prividnom ili stvarnom, bukvalno-prostornom i situacionom bezizlazu.
Sa druge strane, predstava „Krize“ hirurški precizno i osebujno secira upravo srž tog brutalnog kapitalizma, čije su žrtve likovi predstave „Ljubav“. Nastala u okviru evropskog projekta „ACT- Art, Climate, Transition“, koji se bavi „povezivanjem umjetnosti i aktivizma s ekologijom i pravednom tranzicijom“, predstava se bavi sveprisutnom ekološkom krizom koja prijeti da eskalira u nepopravljivu katastrofu, kao posljedicom globalnog kapitalističkog ustrojstva. Vrlo konceptualna, minimalistička u izrazu i fizički zahtjevna za izvođače, ova predstava bi se mogla okarakterisati kao svojevrsni (predavanje-) performans.
Izvođenje se odvija na dva istovremeno odvojena i povezana plana, auditivnom (koji ima formu predavanja) i vizuelnom (koji djeluje performativno, s obzirom na to da ne postoji „radnja“ i razmjena sa publikom, iz koje se konstruišu značenja, mahom je energetska). Tokom cijele predstave, sa malim pauzama koje liče na uzimanje daha, smireni, bezlično-vedri glas nas u nekom naivnom, pastoralnom tonu (što, s obzirom na sadržaj izgovaranog, djeluje ironično) podučava o kapitalizmu, opsežno, ali jasno i koherentno. Snimljeni materijal (zasnovan na knjigama „Manje je više“ Džejsona Hikela i „Gljive na kraju svijeta“ Ane Cing) raspravlja o nastanku i relativno kratkoj istoriji kapitalizma (sprega sa robovlasništvom i kapitalizmom), njegovoj suštini, uzrocima i posljedicama; uz lucidna razmatranja o promjeni u shvatanju svijeta (priroda je obezdušena i svedena na resurs) i čovjeka (ideološki je duh razdvojen od tijela koje je degradirano) koje je ovaj ekonomski sistem donio, pogubnoj sprezi konzumerizma i prekarnosti, teroru produktivnosti i opštoj društvenoj anksioznosti koja proizilazi iz raslojenosti i nepravednog ustrojstva. Aktuelni period koji je okarakerisan kao kapitalocen obilježen je paradoksom da se benifiti za nekolicinu postavljaju kao značajniji od zajedničke budućnosti, što je moguće zbog širenja kapitalističkih mitova putem korumprianih medija i zbog demokratije koja je ustvari prividna, lažna, ukliještena u čvrstu spregu kapitala i politike.
Ova razmatranja stvaraju misaoni kontekst za ono što se dešava na sceni, jednostavno ustrojenoj kao prazna bijela kutija obasjana neonskim svjetlom, čiji su zidovi „obrasli“ apokaliptično-ironičnim panjevima različitog drveća, dok se na podu nalazi sedam gomilica odjeće i različitih privatnih predmeta. Na scenu jedno po jedno dolaze nagi izvođači, tri žene i četiri muškarca, različite starosti i tjelesne građe, oblače se u svakodnevnu stilski raznoliku odjeću, uzimaju u ruke različite predmete sa svoje gomile (dječije igračke, poslovni i sportski rekviziti, kofer, kese, kišobran....) i počinju da trče u mjestu. Ovo besciljna trka u mjestu odvija se tokom najvećeg dijela predstave, oko sat vremena, prerastajući u pravi jalovi maraton. Kako vrijeme odmiče, izvođači su sve umorniji – otežano dišu, ječe, znoje se, licima im prolaze grčevi, gledaju u prazno usredsređeni samo na to da ne posustanu i ne stanu. Trčeći povremeno piju, jedu, gledaju u telefone, skidaju se ili oblače, te kao vrijeme odmiče, sve izmrcvareniji i izbezumljeniji, odbacuju na pod sve više stvari (konzumerističkih materijalnih viškova) koje im otežavaju kretanje.
Na kraju, kada zračenje njihovog očaja i nemoći od tolikog fizičkog iscrpljivanja postane gotovo opipljivo, a oni ostanu opet praznoruki, nešto se mijenja: uz vedre, nevine, razveseljavajuće zvuke pjesme „Zemlja pleše“ izvođači počinju da se smiješe, a zatim staju – što i njima i publici nakon tolikog trčanja pomalo djeluje kao jeres – neka oslobađajuća mogućnost pobune protiv gušeće dogme, koje do tada nismo ni bili svjesni. Poslednjih petnaestak minuta predstave predstavlja neko neodređeno, post-apokaliptično stanje, u kojem izvođači transformisani u invalide (svakome nedostaje po jedan ili više udova), prvo djeluju kao izbezumljeni, zbunjeni, izgubljeni hrčci čiji se žrvanj zaustavio. Nedugo nakon toga, počinju da zaista primjećuju jedni druge – njihovi pogledi nisu više uprti u neki daleki/nedostižni cilj u daljini – budi se solidarnost i naklonost: pridržavaju se, hrane, poje, grle i miluju. Sve u svemu, ispoljavaju međusobnu nježnost koja, opet energetski, djeluje utješno i budi neku neodređenu nadu. Iako ovakav kraj može djelovati malo pojednostavljeno poučno, on je takođe duboko upozoravajući: mučna, iznurujuća trka u mjestu od rođenja do smrti (ili, dok ne „ispadnemo“) besciljna je i besmislena; ukoliko će nešto spasiti svijet koji stoji pred ambisom, to će biti opšta solidarnost, ili – u svakom slučaju za ljude – opstanak više neće biti moguć.