Pod oba sunca: Farovi u oči

Kraljevsko pozorište Zetski dom: Ognjen Spahić, "Pod oba sunca", red. Boris Liješević

 

Premijera predstave „Pod oba sunca“ u Zetskom domu 3. oktobra trebalo je da bude veliki pozorišni događaj. Dugo se, kako čujemo, pregovaralo sa Ognjenom Spahićem, od kojeg je Zetski dom svojevremeno naručio ovaj tekst koji se na kraju ipak prvo pojavio kao roman koji je zatim producentu ponuđen kao pozorišni predložak. Pozorišna predstava rađena prema tekstu savremenog domaćeg pisaca tradicionalno je poželjan repertoarski potez koji bi trebalo pozdraviti. Tako se postiže sinergija domaćih umjetničkih snaga, povećavaju se šanse da će se takvo pozorište obratiti našem zajedničkom iskustvu sada i ovdje, stiču se uslovi za usložnjavanje pozorišnog recepcijskog iskustva koje sada sa većom vjerovatnoćom (valjda više čitamo domaće pisce) uključuje i poznavanje tekstualnog predloška. Sve u svemu, mnogo lijepih potencijala u jednom jedinom potezu. Ako bude sreće.     

Ali, ko nije ugrabio da pročita sadržaj programske knjižice prije nego što su se pogasila svijetla u parteru Zetskog doma 3. oktobra, jedva da je mogao da poveže rasute sižejne niti ove predstave i ukapira šta se ovdje zbiva. Recimo da je ovdje riječ o dvoje nesrećnih ljudi traumatizovanih neostvarenim roditeljstvom i iskustvom učešća u jugoslovenskim građanskim ratovima devedesetih godina prošlog vijeka, svezanih u onaj mučni, bergmanovski bračni čvor u kojem bliskost srasta sa mržnjom kao prst sa noktom, koji žive svoj usamljenički život na jednom svetioniku sve dok se na njhovom pragu ne pojavi mladi bračni par, takođe „jalov“, sa veoma sličnom bračnom dijagnozom i perspektivom ali sa prpošnijim ženskim članom toga dvojca, i dok se starija žena najednom ne pobuni i odluči da ode, što se ipak neće desiti – metak iz puške kojom njen muž vitla na sceni sve vrijeme završiće u njenom tijelu.   

Ne obećava ovaj siže bogzna šta. Već ovdje naslućujemo glavni problem – kritičko-patrijarhalnu, anti-mačističku opštost u pogledu razumijevanja uzroka bračne nesreće i muške i ženske tjeskobe. Vidimo ne samo te stereotipe, već i namještaljke u koje se bezuspješno pokušava uloviti živa ljudska materija koja iz njih stalno ispada i ostaje kraj puta.        

Ti utisci će se potvrditi tokom izvođenja. Ova kritička, ali uopštavajuća vizura ostaće do kraja prisutna i zapravo će se pokazati kao konstrukcijski defekt ove predstave. Već prva scena u kojoj zatičemo glavnog junaka u komičnom, samoponižavajućem rusofilskom transu spušta nas u podrum, u prostor banalnosti koja koketira sa publikom. Sve do kraja ostaćemo zatvoreni u tom prostoru opštih mjesta i kitičkih, ciničnih, a ipak površnih „istina“, prije svega o muškarcima (anti-patrijarhat može biti jednako stereotipan i nasilan nad životom i umjetnošću kao i patrijarhat).

Ne vidimo u ovoj predstavi nikakav razumljiv, koherentan rediteljski koncept. Scenografija (Jana Valjarević) – jedan svetionik na sceni, u obliku skela sa postavljenim farovima koji će na kraju značajno biti upereni u oči publike, banalan i izraubovan umjetnički znak ljudskog stanja napuštenosti. Povremeno se u dubinu scene dovlači klavir, čuje se muzika (kompozitorka Nina Perović) čiju povezanost sa drugim pozorišnim znakovima ove predstave ne možemo da uočimo. Kostimi (Lina Leković) opet su toliko ordinarni da ne mogu da označe ni samu ordinarnost. Tu je i replički tekst, u kojem povremeno razaznajemo književnu, vanpozorišnu namjeru, što nam se dopada, koji povremeno prelazi u neku vrstu rečitativa, ili je to prije njegovo neuspjelo ispjevavanje, možda pokušaj neke tugovanke – odustajemo od namjere da to shvatimo jer ovdje prosto nema uslova za traženje koherentnosti. Sve ove postupke, zajedno sa upotrebom mikrofona (bilo bi dobro zabraniti njegovu pozorišnu upotrebu, barem za neko vrijeme) možemo da shvatimo samo kao ispražnjene, nefunkcionalne ili banalne scenske znakove koji ničemu ne služe i ništa ne podupiru.

A takva potpora bi ovdje bila više nego dobrodošla jer je ono što zatičemo na sceni jedna nagužvana, nestrukturirana i neartikulisana hrpa ljudskog psihološkog materijala. Ništa ovdje ne razaznajemo: ni vremenske planove, ni stepene prezentnosti, ni hijarahiju tematskih registara, ni unutrašnju dinamiku. Tokom prvog dijela gotovo da smo uvjereni da je ovo pozorište zaokupljeno traumom crnogorskog varvarskog juriša na Dubrovnik početkom devedesetih: glavni junak je, naime, jedan od nevoljnih učesnika i istovremeno traumatizirana žrtva toga događaja. Na tome se toliko insistira da se čak uvodi i dokumentaristički materijal – čućemo u off-u autentična svjedočenja hrvatskih vojnika o zvjerstvima crnogorskih rezervista. Ipak, nema ovdje ničega što bi tu kolektivnu ranu raskrvarilo, tako da nam uopšte nije žao kada na kraju shvatimo da ovo ipak nije komad o tome, da je to samo predistorija muške frustracije glavnog junaka koju će unijeti u svoj brak, i kada uskočimo na drugi kolosjek koji će nas odvesti do teme bračne otuđenosti na koju opet nećemo moći da odreagujemo punim srcem zato što je nekako zahvaćena spolja, iz nekog kritičkog znanja ili namjere. I tako, iz epizode u epizodu bezuspješno pokušavamo da se orjentišemo. Ženski otpor na kraju i njegov tragičan ishod stižu kao izlaz, ne umjetnički jer on to nije (nimalo nam ne djeluje uvjerljivo to kasno buđenje glavne junakinje, pokrenuto osviješćenošću njene mlade gošće), već kao fizički izlaz iz pozorišne sale koji ne možemo da dočekamo.   

Romaneskni materijal prosto je pljusnut na scenu, bez intervencija koje bi ga prevele na pozorišni jezik (dramaturškinja Stela Mišković). Rečeno nam je još uoči premijere, u najavama predstave, da je to od početka bila intencija, da se ovdje upravo to htjelo – ostaviti romanesknu građu na miru, ne silovati je dramaturgijom i režijom. Srećom, imamo već gledateljska iskustva sa savremenim narativnim pozorištem, znamo da to ne mora izgledati ovako konfuzno, da tako mišljeno pozorište može imati sopstvene ne-mimetičke strategije, od postupaka razgraničenja mimetičkog od diegetičkog, koji nam pomažu da se orjentišemo u elementarnom hronotopu, pa sve do rediteljskih intervencija koji daju autentičan pozorišni sjaj epskom. Ničega od toga nema, međutim, u ovoj predstavi. Glumci s vremena na vrijeme najave romaneskna poglavlja i time se ispunjava predpremijerno obećanje da će biti „sačuvani svi sokovi ovog romana“.    

Srđa Grahovac, kao glavni lik, uspijeva da galvanizuje i ovu pozorišnu predstavu svojom glumačkom brutalnošću, kao što to često radi i u drugim pozorišnim projektima. Taj glumački gest našao je svoje mjesto u ovoj predstavi. Srećom po predstavu. Varja Đukić, kao njegova žene, ostaje do kraja neartiklisana: sve vrijeme uzalud pokušavamo da psihloški identifikujemo taj lik, njenu scensku odsutnost koja lebdi između cinizma, očajanja i senilnosti. Marija Maša Labudović, Vule Marković, Jelena Laban, Goran Vujović i Jelica Vukčević, sa više ili manje prostora za određeniji glumački izraz, opslužuju predstavu unoseći dah mladalačke svježine i ženske pobune koja će preći preko lica glavne junakinje (Maša Labudović) ili zadah vojničkog hijerahijskog nasilništava (Goran Vujović).      

Lijepe stvari mogle su da se dogode 3. oktobra u Zetskom domu prilikom premijernog izveđenja komada „Pod oba sunca“ u režiji Borisa Liješevića. Ali, nisu se dogodile. Nijedna od njih. Dobili smo samo farove pravo u oči. Dobru, kritičku namjeru koja je spržila sve oko sebe.