Magbet: Krvavi točak istorije
JU „Grad teatar” Budva, Srpsko narodno pozorište (Novi Sad), Beogradsko dramsko pozorište, ITAKA Art centar (Inđija) i Újvidéki Színház (Novi Sad): Viljem Šekspir, "Magbet", red. Nikita Milivojević
Volja za moć tako silna da ne preza ni pred zločinom – ovo iskustvo, u njegovoj tragičnoj dimenziji, opisao je Šekspir u svom „Magbetu“. Ova tema danas sigurno nije deplasirana. „Gaženje preko leševa“, u metaforičkom, ali i u doslovnom smislu, sa ili bez navodnika, je konstanta ljudske egizistencije i političke istorije. Ono o čemu danas manje razmišljamo je tragizam toga iskustva. To iskustvo kao da je danas postalo banalno i toliko medijatizovano da više nismo skloni da se bavimo „unutrašnjim životima“ zločinaca ili vjerujemo da tu ima ičega o čemu treba da razmišljamo.
„Magbet“ u režiji Nikite Milivojevića nas vraća tom izvornom, šekspirijanskom pristupu zlu, interesovanju za unutrašnje psihološke i moralne sadržaje zla. Vraća nas pitanju – Ko je i zločinac i kakvi su ljudski sadržaji zla i volje za moć? Milivojević, koji je inače nagrađivan za smjele interpretacije klasika, u ovom izvođenju prati unutrašnju bitku koja se vodi u Magbetu nakon ubistva i način na koji ga zločin mijenja. Ovo unutrašnje stanje on vidi kao košmar i nastoji tako da nam ga predstavi. U predstavi se slijedi hronološki tok događaja – aludira se na ubistva koja se događaju jedno za drugim, ali na sceni ne vidimo sam čin ubistava. Vidimo samo posljedice zločina. Poneko prekriveno tijelo koje neko vuče po pozornici prilazi ispred nas, krv je svuda prisutna kroz različite efekte, zvučne i vizuelne, koji zajedno sa scenskim pokretom glumaca čine ekspresivan i snažan doživljaj ovog Šekspirovog djela (scenski pokret i izbor muzike: Amalija Benet).
Ovim rediteljskim izborom interpretacija je usmjerena na istraživanje lika, te fenomene ludila i sna. Prisustvujemo oniričkim scenama u kojima je sve moguće, gdje jasno osjećamo svaki njihov element, čak i ako ne razumijemo njegovu funkciju. Konceptom drame kao košmara sugeriše se ideje o istoriji kao točku koji se stalno vrti i iznova melje sve pred sobom, u kojoj se jedna tiranija smjenjuje drugom, jedno krvoproliće drugim krvoprolićem. U drami, kao i u ovoj Milivojevićevoj interpretaciji prikazan Magbet nije slika i prilika jednog tiranina: on je čovjek od krvi i mesa, mučen savješću, koji i pored toga, svjestan svog posrnuća, ludi i pati nastavljajući sa zločinima, vođen ambicijom održanja na vlasti i u životu.
U toj ambiciji nije sam. Na zločin ga navode vještice koje evociraju demonske sile, kao i Lejdi Magbet koja ga lukavo mami na ubistvo, iskušavajući ga do te mjere da dovodi u vezu njegovu muškost sa spremnošću da postane ubica. Njena erotična zavodljivost i izopačena ambicija dva su lica iste želje za vlašću: upravljajući njegovom požudom, ona upravlja i njime, vodeći ga tamo gdje želi da stigne. Ta atmosfera u predstavi je naglašena kroz scenski pokret blizak plesnom teatru, pri čemu se izbjegava teret teksta koji se brižljivo svodi na značenjski najupečatljivije rečenice.
Na provokacije da se plaši da počini ubistvo, Magbet odgovara: „Usuđujem se učiniti sve što dolikuje čovjeku; ko se usuđuje više, nije čovjek“. Zaista, šta je čovjek i koje su njegove etičke granice? Šekspir postavlja ovo pitanje svojim savremenicima, ali ga postavlja i nama danas. Reditelj Nikita Milivojević očito takođe misli da ga je važno postaviti iako nam se ponekad čini da smo oguglali na sve manifestacije zla, ili možda upravo zbog toga. Dramatičnost toga izbora u predstavi se sugeriše konstantnim osjećajem nemira jer „Magbet je ubio san“. Igra na sceni je dinamična, ulasci i izlasci sa scene su mnogobrojni. Scenografija (Nikita Milivojević i Željko Piškorić) sa brojnim zastorima sugeriše atmosferu košmara i stvara lelujavi prostor u kojem se lako smjenjuju likovi i u kojem je sve moguće. Tako i likovi u drami nisu fiksno dodijeljeni jednom glumcu: Magbeta tumači nekoliko glumaca (Branislav Jerković, Arpad Mesaroš, Pongo Gabor), kao i Lejdi Magbet (Anica Petrović, Nevena Nerandžić, Maja Stojanović, Jelena Simić i Sonja Isailović). Glumci se u različitim ulogama prepliću i naizmjenično pojavljuju, tumačeći i druge sporedne likove. Time je reditelj na pozornici oslobodio osjećaj poigravanja samom ulogom, koji glumci naizmjenično otkrivaju i razrađuju čineći od Magbeta i Lejdi Magbet ljude različitih lica. Otklanjanjem iluzije tim putem, preispitivanjem značenja lika, Magbet postaje arhetip svih tiranina, tu na licu mjesta, mijenjajući svoje lice kroz interpretaciju više glumaca. Dok posmatramo Magbetovo penjanje na društvenoj ljestvici, snažno nas pritiska osjećaj neslobode i bespomoćnost pred nesavladivom žudnjom za vlašću i opstankom.
Ujednačeni su kostimi (Jelena Stokuća) koje nose glumice u interpretaciji Lejdi Magbet: svedeno elegantni kroj haljine koji naglašavaju senzualnost scenskog pokreta, dok su muškarci u odijelima, poput nekih političara karijerista, te se aktualizacija vrši kroz pretežno vizuelni kod.
„Magbet“ je danas i te kako danas aktuelan. Želja za vlašću razara sve oko sebe. Zločini, možda drugačiji ili posredniji, žrtvovanje najbližih ljudi, različite izdaje, svakodnevni kompromisi sa čašću, uništavanje neprijatelja koji ometaju pristup vlasti medijskim diskreditacijama, ucjenama ili podmetanjima – to je svijet u kojem živimo, u koji smo uronjeni do guše. Možda čak suroviji i perfidniji od krvavog svijeta Šekspirove tragedije, u kojoj ljudi ginu jedan za drugim kao od šale. Ova inscenacija nas uvodi u taj košmarni, podsvjesni, onirički univerzum zla pomoću stilizovanih znakova krvi i nasilja i izražajnih scenskih pokret glumaca i na taj način nas navodi da odbacimo naviknutost na zlo i njegovu banalnost i zagledamo se u njegovo košmarno središte.