Bez portfelja: Buđenje umjetnika Mićunovića
Gradsko pozorište Podgorica i festival Barski ljetopis: Stevan Koprivica, "Bez portfelja", red. Branislav Mićunović
Tekst o predstavi “Bez portfelja” ne može stati u okvir pozorišne kritike, kako glasi naziv ove rubrike. Stvari su se tako namjestile: ova predstava nadrasla je pozorište, iskočila iz svoje kože, a onda bi bilo glupo da se pretvaramo da nam to ništa ne smeta, da možemo da se uguramo u neku kesu iz koje je vakuumom isisan politički vazduh i zanemarimo bakterije koje naokolo vršljaju, da ne vidimo ono što je toliko očigledno – da je ovaj komad školski primjer predizbornog projekta i da je pozorište ovdje samo kolateralna šteta. A onda, kad je već sve tako, pravo je da i mi (kritičari/ke) prestanemo da se vajkamo oko umjetničke autonomije i damo sebi slobodu da postavimo neka druga pitanja. Etička i politička. Pitanje autorskog integriteta, prije svega.
Kada se Branislav Mićunović, prominentni pripadnik kulturnih elita koje je, tokom višedecenijske dominacije, odnjegovala i korumpirala DPS, koji se usred svih nepočinstava te političke klike istrajno bavio visokoparnim istorijsko-identitetskim, nacionalnim i kojekakvim apstraktnim temama, najednom probudi kao društveno angažovani reditelj, živo zainteresovan za društvenu zbilju, nezadovoljan onim što vidi oko sebe, onda je đavo odnio šalu. Moramo da stavimo prst na čelo: o čemu se ovdje radi?
Postoje ljudi koji, pogotovo kada stignu u godine u kojima je sada Mićunović, osjete potrebu da se osvrnu za sobom i da, bez milosti prema sebi i drugima, pogledaju istini u oči i saopšte je potomstvu. Nema ih mnogo, više je onih koji uporno guraju svoju priču, spašavaju svoj ego kako znaju i umiju sve do samoga kraja, napuštaju svijet neuznemirene savjesti, ali nađe se i neki takav čovjek. Da li bi i Branislav Mićunović mogao poželjeti da svojoj publici ostavi neke takve, hrabre i poštene memoare u pozorišnoj formi? Moglo bi biti od koristi zajednici. Sigurno čovjek zna mnogo stvari o tome kako su se enormno bogatili njegovi partijski drugovi, kako se dogodilo da Crna Gora završi kao plijen za lešinare-patriote, kako su te elite, kojima je sam pripadao, stigle do toga stadijuma bahatosti koja ih je konačno stajala gubitka vlasti, kako su to postali takva čudovišta-nezasiti, na čiji račun se popilo toliko litara skupog vina, pokusalo toliko kila škampi, ko je morao da bude gladan, smrznut i nezbrinut da bi oni mogli da nauče da lijepo jedu i sad nas zbog toga kljucaju po glavi i ubjeđuju da im to daje pravo da nad nama vladaju vječno… Nije da tu nema i dramskog mesa. Naprotiv, daroviti reditelj sigurno bi tu iskopao mnogo pozorišno uzbudljivih priča o bolnim izdajama, razorenim prvim ljubavima, unesrećenom potomstvu, tragičnom roditeljstvu, ko zna kakvim oblicima očajanja koje se skriva od pogleda iz zidova raskošnih hacijendi i tamnih stakala automobila čije cijene nas je sramota i da izgovorimo.
Nije bilo realno, doduše, očekivati takav preokret. Da je Branislav Mićunović otišao na neko pusto mjesto da se prepusti kontemplaciji i samopropitivanju, sigurno bismo nekako to doznali. Ali, informacije koje su do nas stizale išle su u kontra smjeru: poput mnogih pripadnika DPS kulturnih elita, i on se, nakon izbornog poraza DPS-a brzo mobilisao, sklonio se u zavjetrinu podgoričkog DPS-a, stavio se na raspolaganje štabovima lokalnih institucija kulture, da tamo bude među svojima, zbije redove, da svoj dar i iskustvo stavi na raspolaganje partiji, sačeka da vidi hoće li mu se opet posrećiti i pride zaradi neku paru preko penzije i ostalih prinadležnosti.
Konačno, stigla je premijera predstave 3. avgusta i više nije bilo razloga da lupamo glavom o zid. Ne, nema nikakve katarze, moralnih preobražaja, autodafea, zagledanosti u istinu i sličnih stvari. Ništa od toga. Čovjek je samo odradio predizborni poslić za lokalni DPS zajedno sa autorom teksta Stevanom Koprivicom. Mala predizborna tezga – to je sve. Od koje kasnije, naravno, možda može biti još neke koristi. Ako se posreći DPS-u. Predizborna kampanja se zahutkala, ukazala se lijepa prilika da pomogne i posrnuloj partiji i sebi – što da ne? Uletio je hrabro. Nije ga uopšte mrzjelo da sa estetičkih visina aterira, sleti u predstavu koja jedva da se tako može nazvati, koja je samo nabacana gomila banalnih skečeva na račun post-izbornih elita koje su svakakve, a u prvom redu trapave i “malograđanske” (DPS elite bi, u tom ključu, valjda trebalo shvatiti kao aristokratiju sa izvornim političkim legitimitetom). I tako sve do potresne završnice, volterovske poante na samom kraju – O, kako je lijepo živjeti skromno, okopavati svoj mali vrt, manuti se bogatstva, moći, cijelog toga gadulka! Sve je rediteljski bilo namješteno da osjetljiva publika ovdje pusti suzu. Možda je neko i zaplakao. Reditelj sigurno nije. Da je plačljiv na politički tragizam i gadljiv na moć, ne bi nikada režirao ovakav komad.