Bez portfelja: Ruganje u ogledalu

Gradsko pozorište Podgorica i festival Barski ljetopis: Stevan Koprivica, "Bez portfelja", red. Branislav Mićunović

Teško je, nadljudski zahtjevno, predstavu “Bez portfelja” gledati bez političkih predrasuda. Čak i kad bismo anestezirali naše političko sjećanje, nemogće se otrgnuti od političke atmosfere predstojećih lokalnih izbora u Podgorici. Politička kampanja je u zamahu, lokalne institucije kulture, uključujući Gradsko pozorište koje je produciralo predstavu, upregnute su u projekat odbrane posljednjeg, podgoričkog uporišta Demokratske partije socijalista; reditelj predstave je iskusni predstavnik DPS kulturnih elita koje su se, nakon poraza na izborima, zbile oko lokalnih štabova da sačekaju novu priliku. Dakle, usred smo lokalnog rata. Sve ovo, zajedno sa narativnim okvirom preuzetim iz Nušićeve “Gospođe ministarke”, društveno-kritičkom namjerom, nije obećavalo ništa mirnodopsko.

“Bez portfelja” je neka vrsta komedije naravi. Narativni okvir pozajmljen je od Nušićeve “Gospođe ministarke”. I ovdje će ambicije jedne supruge kojoj je dosta bijede usred opšte tajkunizacije i  otimačine (Dubravka Drakić), pokrenute iznenadnim političkim napredovanjem njenog muža, podići na površinu društveni talog. Oko nje zavrtjeće se cijela galerija junaka našeg doba, manje ili više srodnih Nušićevim likovima. U ovoj predstavi autori aludiraju konkretno na našu političku scenu: razne likove koji pokrivaju javne pozicije, koje im ne pripadaju ni po znanju ni po manirima, opšteprisutno neznanje, nepotizam i, nadasve, koristoljublje.

Lijepo je zaista vidjeti da Branislav Mićunović nakon toliko godina rediteljske karijere, kao dugogodišnji režimski čovjek, otkriva angažovano pozorište, otkriva kako je lijepo izaći iz te sfere sigurnog, zaštićenog i ukalupljenog mišljenja iz koje nije moglo da se kaže ništa protiv vlasti i njene elite, čiji je Mićunović bio emblematičan predstavnik. Kritikovati loše društvene fenomene crnogorske stvarnosti je dobro, tim prije što su bili vidljivi i u prethodnoj trodecenijskoj vlasti, samo što se o tome nije pričalo (čitaj – režiralo).

Ova postavka ima svojih manjkavosti, u smislu nekad previše banalnih transpozicija u aktuelnost, ali ima i nekoliko dobrih momenata tragikomedije. Ministar bez portfelja je interesantna konstrukcija, pogodna za komičnu interpretaciju, jer javnost generalno ne zna čemu služi ta funkcija osim da se nekoj ličnosti neznatne političke važnosti pokloni neka, kakva-takva „fotelja“. Oko te nevažnosti dobijene funkcije i želje ministrove supruge za vlašću i moći gradi se komički potencijal predstave.

Sem toga, u predstavi se problematizuje i lažna demokratičnost kojoj svjedočimo u našem dobu, a koja je uslovljena mogućnostima digitalne komunikacije (gdje se stvara simulacija društvenog uticaja kroz kupovinu tzv. „pratioca“, vode se borbe „botova“, vrše persekucije zbog iznesenih stavova na mrežama, vrijeđanje postaje osnovni vid komunikacije i sl.) kao i prikrivenog lobiranja takoreći nezavisnih nevladinih organizacija, koje se pod plaštom objektivnosti zalažu za jednu ili drugu stranu, u zavisnosti od toga koji je njihov projektni cilj, odnosno finansijer. 

 Dubravka Drakić u svom prepoznatljivom maniru tumači  primitivnost i pohlepu ovog lika, pa na početku predstave opterećuje deklarativnim, preglasnim tonom, bez prelaza koji bi dali veću slojevitost doživljaju lika. Međutim, pri kraju predstave, od pada ministra s funkcije, ona gradi određene prelaze koji će liku dati punoću i jednu složeniju značenjsku funkciju, kada zaista osjećamo snagu njenog glumačkog umijeća dok dijeli sa nama istine o slabosti cijele zajednice, pa osjećamo stvarnu i ljudsku dimenziju lika.

Ulogu ministra bez portfelja s dozom umjerenog humora tumači Dušan Kovačević, čije samo prisustvo na sceni u određenim djelovima predstave donosi dubinu i tenzičnost umjetničkog doživljaja (kao kada nijem, zabezeknut i sleđen, saznaje za bahate demonstracije moći svoje žene). U tim scenama, inače najuspjelijim djelovima predstave, kreiran je fokus na jad egzistencije oličen u ličnoj neslobodi čovjeka koji živi pod partijskim jarmom. Vidimo ga nagog i posramljenog, kako napušta scenu dok ga odvlači  pokretna platforma nakrcana starim namještajem (scenograf Marko Petrović Njegoš).

Ostale likove, među kojima su rođaci, predstavnici civilnog sektora i partije, tumače Simo Trebješanin, Ivana Mrvaljević, Jelena Nenezić Rakočević, Miloš Pejović, Omar Bajramspahić, Ivona Čović Jaćimović i Vahidin Prelić. Od glorifikcije ministra s početka, nakon smjene s funkcije, čitava ova galerija likova u cirkuski šarenim kostimima (Lina Leković) ga ne poznaje, odriče ga se i prezire, čime se sugeriše osuda  ideološke promijenljivosti ljudi koja je tako kakrakteristična za ovaj prostor.

Međutim, koliko god ova društvena satira imala istine u sebi, primjećuje se odsustvo namjere da se taj sadržaj nekako razloži, nadzida, potkopa, politički, analitički ili umjetnički. Sve se svodi na gomilu dosjetki povezanih tanušno tom jednako banalnom naracijom o nekakvoj ljudskosti, dok se anti-naturalistička igra glumaca, upotrebom mikrofona i obraćanjem publici, koristi kao jedno od dostupnih rediteljskih trikova da scenski proizvod djeluje zabavnije.

Lajt motiv predstve je melodija  pjesme „My heart will go on“ iz Titanika, koju u raznim varijantama tonski obrađuje Jovo Kljajić, a aluzije su jasne: ovaj brod tone. I to, kako autori aludiraju, zbog neznanja i primitivizma ljudi na javnim funkcijama. Međutim, subjektivno gledano, naš brod brutalno je izbušen još prije trideset godina, a više od primitivizma škodile su mu nebrojene ozakonjene pohare „sposobnih“. Postavlja se pitanje da li se u ovoj predstavi reditelj ruga postrežimskoj vladi čineći to ispred ogledala?