Predsjednice: Oni drugi
Kraljevsko pozorište Zetski dom: Verner Švab, "Predsjednice", red. Radmila Vojvodić
Javni performativni karakter pozorišta kao njegov usud da mora biti u stanju da se smjesti u svaku društvenu konstelaciju i da iz te prilagodljivosti crpi svoju jedinstvenu snagu – te nam se ideje uglavnom motaju po glavi kad god apelujemo na pozorište da bude politično i živo. Zahtjevi nisu uvijek najsrećnije artikulisani, ponekad djeluju toliko nategnuto i anti-umjetnički da bismo rado odustali. A onda, dogodi se neki sticaj okolnosti koji nas vrati na početak. Predstavi „Predsjednice“ u režiji Radmile Vojvodić, koja je premijerno izvedena 4. marta u Zetskom domu, sve se namjestilo da se iskuša na tom terenu. Stigli smo u Zetski dom te premijerne večeri pritisnuti tjeskobom zbog rata u Ukrajini, domaće političke krize kojoj se kraj ne nazire, zbunjeni događajima koji zahtijevaju nova mentalna podešavanja, a onda smo u Zetskom domu naišli na dobru volju da se kaže nešto o tim stvarima koje nas tište. Sve se podesilo za uzbudljivi susret pozorišta i njegove publike i za neki proboj.
Drama „Predsjednice“ austrijskog dramatičara Vernera Švaba (1958-1994) detektuje kapilarni, mikro-fašizam koji protiče kroz krvni sistem društvenog organizma, sve do tijela na njegovoj najudaljenijoj periferiji. Izvorno, riječ je o austrijskom društvu s kraja 20. vijeka, malograđanskom, formalno pobožnom, moralno tromom, ogrezlom u hipokriziji, zlokobno frustriranom i latentno fašisoidnom društvu koje, amblematično i doslovno, predvodi Kurt Valdhajm, čovjek sa nacističkom kripto-biografijom (na kojega se u tekstu referiše – Tako je rekao naš predsjednik). I tu, usred toga svijeta, zatičemo Ernu, Gretu i Maricu, tri anti-junakinje, male čistačice koje brbljaju o moralu, vjeri, pristojnosti, onako kako znaju i umiju artikulišu svjetonazore društva čiju prljavštinu čiste, sve dok se najednom, kroz neku vrstu malograđanske ženske utopijske projekcije, fikcionalizaciju jedne kafanske zabave na kojoj ih čeka njihova mala ženska sreća, ne otvore karte: ispod pokorice od građanske pristojnosti, pristajanje na dosuđeni život i pobožne skrušenosti bujaju nagomilane emotivne i seksualne frustriranosti, istorije porodičnih zlostavljanja i incesta, bijes zbog društvene marginalizovanosti i različitih oblika uskraćenosti. Marica će pustiti ovu kloaku da se izlije, njoj to pripada: u trenutku kada joj dojadi da ponosno otčepljuje wc šolje javnih toaleta sa nadom u Boga, njen bijes će se obrušiti na Ernu i Gretu, poželjeće da u paramparčad razbije njihove samozavaravajuće fantazme, a onda, u samoj završnici, bljesnuće i neki krvavi noževi, shvatićemo da ovdje mora pasti neka ljudska žrtva, da će ovoga puta to biti Marica, kao glasnica istine, otčepljivačica nužnika, ili prosto zato što tolika količina laži više ne može da se podnese.
U ovakvu društvenu konstelaciju rediteljka upisuje aktuelno moralno i političko stanje crnogorske zajednice. Od samog početka kada na (televizijskom) ekranu video zapisi obreda Srpske pravoslavne crkve i crnogorskih skupštinih zasijedanja počnu da se smjenjuju sa kojekakvim medijskim trešom, nagovarani smo da pratimo to upisivanje i tražimo podudaranja, na planu uticaja crkve na stanje morala zajednice prije svega. Ovakva introdukcija ne ohrabruje. Naprotiv. Ova uvodna identifikacije okvira u kojem treba misliti o moralnom stanju crnogorske zajednice čini nam se toliko tendenciozna, nategnuta i slična dijagnozama koje su političke i srodne elite nemilice generisale tokom prethodnih decenija da poželimo da okrenemo glavu – zar ne možemo da izađemo iz tih okvira čak ni sada kada nam je dogorelo do nokata? Tačno je da je naša recepcija zatrovana lokalnom istorijom tumačenja našeg političkog i moralnog stanja, koja su se sva pokazala ograničena i uobličena interesima pojašnjivača, ali to je naš kontekst, ne možemo taj prtljag ostaviti ispred vrata pozorišta, i bilo bi u redu da se i sa druge strane na to računa.
Ušli smo u ovu predstavu sa tim nagovještajem osiromašene političke tendencioznosti u poznatom maniru arogantnog prezira prema anti-civilizacijskim masama. Ali, nakon toga mogle su se dogoditi razne stvari koje bi demantovale početno podozrenje. Junakinje su mogle raširiti krila, zapremiti prostor igre, mogao se dogoditi njihov pravi, puni život, a onda bismo bili izbačeni iz sedla, primorani da se odreknemo arogancije i umišljenosti, i pređemo na njihovu stranu. Na svoju stranu, zapravo. Ali, takva namjera kao da ovdje nije ni postojala. Živa dramska materija formalizuje se i estetizuje, junakinje se tretiraju kao znakovi, nositeljke ideja, glasovi jednog postdramskog poliloga. Treba reći da sam dramski tekst navodi na takav tretman životne realnosti. Švabov replički tekst je toliko uzbudljiv, slojevit, značenjski gust i uvrnut u sebe da „Predsjednice“ možete gledati i zatvorenih očiju, ali je on ipak samodovoljan i prvenstveno intelektualan, sa svim svojim skatološkim nanosima, i sigurno ne ohrabruje scenski život izvan jezika. Ovdje se to, međutim, ne postavlja kao problem. Junakinje „Predsjednica“ svedene su na govorne radnje, ugurane u svoju malu klaustrofobičnu kutiju, scenu na sceni, nekakvu pomoćnu prostoriju oblijepljenu pločicama, po mjeri njihovih života, u kojoj će ostati zaglavljene sve do samog kraja kada će izaći iz kutije i iz svojih uloga da bi izvele svoju poetsko-muzičku tačku i pokušale da nas provedu kroz neku vrstu katarze koja, međutim, neće biti njihova. U tom skučenom prostoru igre, glumice će se snalaziti onako kako mogu. Jelena Laban kao da najviše slijedi instrukcije latentno sadržane u svojstvu teksta: njena suzdržna Erna je znakovita, otkinuta od života, distancirana u odnosu na svoj psihološki sadržaj, oslonjena na mehaničku repetitivnost i svedenost glumačke radnje, u nekim trenucima nalik nekakvom ginjolu. Ana Vučković koristi do krajnosti komičko-groteskni potencijal koji lik Marice nosi (ona je ponosna na svoju vještinu otčepljavanja javnih nužnika) i tako otvara novo žanrovsko polje, za koje nismo sigurni da ovdje pripada. Nada Vukčević kao Greta traži svoj lik na samoj granici eksplozivnog, prijetećeg očajanja i lake seksualizovane histerije. Na kraju, poći će im za rukom da zapreme neki komad života, ali ne i da pređu liniju poslije koje više nećemo moći da mirno sjedimo u publici i sudimo im sa pozicije onih koji znaju zašto su njihovi životi takvi kakvi jesu. Ostaćemo tamo gdje smo i bili prije „Predsjednica“: nikakav prolaz neće se otvoriti, ni u pogledu naših uvida u život koji živimo kao zajednica ni u pogledu naših umjetničkih doživljaja iskustva drugih koji će ostati ono što su i bili – oni drugi.