Ukroćena goropad: Siva pozorišna masa

Gradsko pozorište Podgorica: Vilijem Šekspir, "Ukroćena goropad", red. Dejan Projkovski

„Ne možete gledati ovaj komad pored žene, a da se ne postidite“ – pamti se da to rekao Bernard Šo povodom jednog izvođenje Šekspirove „Ukroćene goropadi“. Nije on bio jedini tokom proteklih decenija i vjekova kojemu je izazivala nelagodu ova razbarušena komedija koja, na jednoj od svojih narativnih ravni, prikazuje nasilno dovođenje u red jedne neprilagođene žene, bez distance i umjetničkog komentara, i koja predstavlja paradigmatični književni pledoaje za disciplinovanja žena nasilnim brakovima, prisilnim seksom, različitim oblicima tutorstva i jakom muškom voljom. Bilo je, naravno, i različitih pokušaja da se spasi Šekspirov džentlmenski i književni obraz poricanjem njegovog autorstva, psihologizacijama Petručijevog nasilja nad Katarinom, strukturalno-autonomnim (odnos sa drugim narativnim planovima) ili voluntarističkim argumentima (ljubav kao sudar volja za moć), i da se tako uvedu kategorije koje će diskusiju izmjestiti izvan okvira „klasičnog“ patrijarhalnog nasilja nad ženama tipa – može nam se. Te interpretativne akrobacije pokazale su se na kraju slabašne, i mi danas ne možemo da se ne složimo da ova komedija ima ozbiljan defekt, ne samo moralni nego i umjetnički: ne treba nam Aristotel da bismo shvatili da notorno nasilje, kakvo imamo u ovoj komediji, izaziva gnušanje koje ne može biti estetička kategorija, koje prosto može biti samo ono što jeste – gnušanje i zgroženost.

Ne možemo, dakle, da ne osjetimo istu nelagodu koju je, kako kažu, osjetio Šo, čak i ako bismo je danas možda opisali drugim, ne više džentlmenskim terminima. Ali, ima neko ko može. Ni pod lupom se u inscenaciji „Ukroćene goropadi“ u režiji Dejana Projkovskog ne može opaziti detalj koji bi ukazivao da je u proces bio uključen ma kakav oblik mišljenja o sjenci nelagode koja prati ovu komediju, da je postojala bilo kakva namjera da se ona razgrne i rediteljski prokomentariše. Nema ni traga bilo kakvog nastojanja da se Petručijev i Katarinin odnos, kao mjesto sporenja u ovoj komediji, refektuje u svijetlu odbijajuće recepcije ove Šekspirove drame. Ova iritirajuća interpretativna nemuštost je, s druge strane, u spektakularnom raskoraku sa umjetničkom slobodom intervenisanja u tkivo Šeksipirovog teksta, od koje ova inscenacija nimalo ne zazire. Naprotiv. Ali, ta „umjetnička sloboda“ zaobilazi idejni i politički plan da bi stigla tamo gdje joj j jedino stalo da stigne – do duše pozorišne svetine. Oni koji znaju ovu Šeksiprivou komediju, sjećaju se i koliko je zamršena sa svoja tri, manje ili više spretno uvezana narativna plana, koliko je nabujala od mnoštva komičkih motiva koje srećemo i u drugim Šekspirovima dramama, antičkoj i renesansnoj komediji iz koje su naslijeđeni. Romantična ljubav, trijumf mladosti nad starošću, zamjena identiteta – sve to, i još mnogo toga u ovoj inscenaciji je manje-više sačuvano u svojoj doslovnosti. I sve se to ovdje eksploatiše nemilice, do nesnošljivosti. Da bi se izbjegao rizik da nam dojadi to obilje anahronih komičkih konvencija koje preživljavaju u sapunicama i niskim komičkim žanrovima; da nam padne na pamet da smo u pozorište došli iz drugih razloga; da se prisjetimo nekih drugih režija Šeksipirovih komedija koje nas nisu ovako vukle na dno; da se ipak malo zabrinemo nad Katarininom sudbinom – u pogon je stavljena cijela artiljerija pozorišnih sredstava koja se u ovako ispražnjenoj inscenaciji svode na pozorišnu štosijadu. Naravno da ima mnogo seksualnih aluzija, obnaženih glumačka tijela, cijeli arsenal oneobičavajućih intervencija, površnih referenci na savremenost i atrakcija poput scenografije – kulisa iz kojih glumci izviruju (Valentin Svetozarev), da ima mnogo pokreta (Tamara Vujošević Mandić), dinamike, brzine, vizuelnih senzacija i svega ostalog što priliči jednom površnom pozorišnom spektaklu. I naravno da se osjeća ludički žar glumačkog tima u sastavu: Goran Slavić, Božidar Zuber, Nemanja Todorović, Lazar Dragojević, Milica Majkić, Pavle Bogojević, Vanja Jovićević, Omar Bajramspahić, Pavle Popović, Stefan Vuković, Vukan Pejović, Lara Dragović i Tatjana Torbica – ako igdje glumac može pokazati svoje fakultative talente koji su ga preporučili za ovaj zanat, to je ovdje, u ovoj inscenaciji.                 

Beslovesnost – pada nam na pamet ova starinska riječ kao dobar opis iritirajuće interpretativne nemuštosti i praznine na mjestu koje traži da bude popunjeno smislom. Da li je moguće da u Gradskom pozorištu ne znaju ono što bi i ptice na grani već morale znati – da nasilje nad ženama nije samo politički nekorektna nego i odvratna stvar spram koje se moramo odrediti ne samo kao nosioci funkcija u sektoru kulture već i kao ljudi? Naravno da nije moguće, i da nema govora o toj vrsti političkog idiotizma. Gradsko pozorište imalo je volju da zaigra na kartu mizoginije, dodvori se sivoj narodnoj masi koja konsenzus oko nasilja nad ženama uvijek drži blizu srcu i tako pobere nezapamćeni usjeh (čitali smo ovih dana nepristojne samoreklamerske izjave pozorišnog menadžmenta) – eto o čemu se ovdje radi. A onda, i okolnosti su takvom „trijumfu“ išle na ruku. „Ukroćena goropad“ Viljema Šekspira u režiji Dejana Projkovskog premijerno je prikazana na samom kraju jedne turbulentne i politički mučne radne sedmice koja se završila obaranjem jedne Vlade koja nas je plašila uskraćivanjem sloboda za koje smo prepotentno mislili da su zagarantovane. Ako je i bio slučajan, ovaj tajming dobrodošao je da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Sve što je uslijedilo nakon ove koincidencije, više nije izgledalo nimalo slučajno: naprotiv, ličilo je na dobar scenario na temu stanja ove zajednice koja ne može da iskoči iz svoje kože, gdje god sebe smještala između polova civilizacijsko – anti-civilizacijsko. Bilo je toliko ljudi u KIC-u te premijerne večeri da se jedva disalo – takva posjećenost vjerovatno nije zapamćena od 90-tih godina kada su DPS političke elite pozorište smatrale stubom svoga suverenističkog projekta. Da li su se detronizovane DPS „emancipatorske“ elite u međuvremenu preselile u Gradsko pozorište – to ne znamo, ali je tako izgledalo. Vrzmali su se naokolo i ljudi iz (do juče depriviranog) političkog bloka koji se rijetko viđaju u pozorištu. Mogao se osjetiti i slavljenički štimung: tasovi na političkoj vagi malo su se zaljuljali i to je bilo dovoljno da nakon četrnaest mjeseci zatočeništva „duh emancipacije“ radosno izleti iz boce – valjalo je to proslaviti jednom dobrom pozorišnom relaksacijom. Srećom, našlo se tu Gradsko pozorište da  oslobođenom duhu emancipacije ponudi satisfakciju – zakikiće ga, zagolica i uveseli prizorima ponižavanja žena. Kakav divan preokret!