Nije to to – studije Fausta: Bezbolne strkotine pozorišnog potresa

Kraljevsko pozorište Zetski dom, festival MESS, Sarajevski ratni teatar i Beogradsko dramsko pozorište: "Nije to to – studije Fausta", red. Tomi Janežić (autorski projekat)

Nimalo nije gostoljubiv naslov (barem to nije njegov prvi dio) koprodukcijske predstave „Nije to to – studije Fausta“ u režiji Tomija Janežiča prema tekstu Simone Semenič, koja je premijerno (u Crnoj Gori) izvedena u Zetskom domu 21. decembra sa regionalnom ekipom glumica: Selmom Alispahić, Jelenom Laban, Eminom Muftić, Majom Salkić, Amilom Terzimehić, Majom Ranđić i Dunjom Stojanović, uz učešće Benjamina Konjicije i Gabrijela Lazića. Ne doziva nas, ne mami nas ništa iz ovoga naslova. Više nam liči na ono „uzmi ili ostavi“, kolokvijalno sročeno arogantno, mrzovoljno odbijanje upućeno histeričnom djetetu sa kojim dogovora nema. Ništa u ovom naslovu ne obećava zavođenje, nagovaranje, pregovaranje, ma kakav odnos između pozorišta i publike. Takvih stvari ovdje nema: to nije to, i – tačka!

Slutnja ne-pozvanosti potvrdiće se do kraja predstave: ovo je najnegostoljubiviji mogući pozorišni teren. Ovdje se možemo osjetiti kao uljezi. Niko nas ne tetoši zbog dosade koja nas gnjavi i izgubljenosti u šumi pozorišnih znakova koji se ne obraćaju ničemu u nama. Naprotiv, taj doživljaj kao da se želi osvijestiti, kao da se ovo pozorište tim doživljajem i hrani. Iznad scene postavljen je sat koji mjeri vrijeme trajanja predstave unazad, po četvrtinama (od pola sata), u minutima, sekundama, desetinkama sekunde, stotinkama... Da li je to naše iščekivanje da sve ovo jednom prestane i da izletimo iz pozorišta zapravo već ukalkulisano – je li taj sat tu da bi potencirao gledateljsko nestrpljenje? Ovo je pozorište u kojem nam neće biti neprijatno da jednostavno ustanemo i odemo: kao da je i ta mogućnost unaprijed sračunata. Čak i ako bi ostalo bez poslednjeg gledaoca, da li bi se ovo pozorište ipak dogodilo? Ili bi se možda tek tada zaista dogodilo?            

O čemu se ovdje radi? Koje je to TO koje ovo pozorište odbija da bude, koje želi da nam uskrati? Spisak pozorišnih sporazuma sa publikom kojih nas lišava nije kratak. Nema dramskih sporazuma, narativa, likova, njihove psihologije, nema ni elemenata fizičkog teatra, barem ne u obliku onih energetskih, značenjskih i asocijativnih čvorišta koje prepoznajemo kao tjelesni govor pozorišta. Reference ka svijetu izvan pozorišta su do kraja istanjene. I intertekstualne reference su toliko slabašne da nam uvođenje faustovskog motiva liči na podmetanje – je li ovo opet neki sat koji provocira i iznevjerava intertekstualna očekivanja i tu je samo zato da bi nas podsjećao da ovo nije to što se nadamo da bi moglo biti?

Srećom, ili možda nažalost (jer možemo da zamislimo i neki drugačiji ishod jednog ovakvog pozorišnog radikalizma) – toliko daleko u odbacivanju konvencionalnih alatki za uspostavljanje referentnosti nije se ipak htjelo, ili nije smjelo ići. Na početku predstave ipak nam je dobačeno labavo tematsko uže koje će nas na njenom kraju izvući na obalu. Neće se izvući svi. Oni koji dođu sa čistim povjerenjem u pozorišni odnos koji se uspostavlja sada i ovdje potonuće sigurno. Izbaviće se samo oni koji su došli „naoružani“ iščitanim medijskim najavama koje papagajski reprodukuju rediteljske želje i projekcije, koje se u svim tim medijskim repeticijama uspostavljaju kao simulakrum pozorišnog događaja, kao para-pozorišni događaj. Tu smo, u tim najavama, mogli da pročitamo razne stvari o umjetničkim htjenjima autora i da ukapiramo da je ovdje ipak postojala nekakva tematska namjera koja ima veze sa narativom filma „Istinita priča“ (Rupert Goold, 2015), da je neka vrsta nemoćne, traumatizovane, zaleđene, estetizovane zagledanosti u zločin tema oko koje bi trebalo da se okupe elementi predstave. Na samom početku referiše se na jednu od posljednjih scena u filmu, u kojoj Jill priča o kompozitoru Carlu Gesualdu koji je napisao madrigal „Se La Mia Morte Brami“ („Ako žudiš za mojom smrću“) samo nekoliko godina nakon što je ubio svoju ženu i tek rođeno dijete. Čujemo i madrigal, veoma tiho, počinjemo da opipavamo to nepojamno SVE u koje mogu da se smjeste zločin i ljepota, jedno kraj drugoga. I... tu se sve prekida. Ono što slijedi je jedan sirovi pozorišni materijal koji je estetički (ili antiestetički) potpuno ispražnjen, koji nam svoju  repetitivnost, sporost i neznakovitost želi ponuditi kao umjetničku supstancu. Ono što u svemu tome možemo da raspoznamo (bez čitanja najava i intervjua) svodi se na evokacije zločina, uključujući užase japanskih ratnih zločina i balkanske zločine etnografski markirane na muslimanski način povezanim maramama na ženskim glavama i srbijanskim kolom na kraju predstave (tim najizanđalijim od svih savremenih pozorišnih znakova balkanske političke ojađenosti) i nekoliko ogavnih slika krvi koja se miješa sa pijeskom na bolesničkoj postelji. Da li tu, u takvom pozorišnom kontekstu, možemo da zadrhtimo od užasa? Ne. Samo želimo da okrenemo glavu. A Faust? Pojma nemamo šta se sa njim u međuvremenu dogodilo i u šta se sve upleo. Ponegdje proviri, u svom najpovršnijem obličju satanskog savezništva, javi se i Gretica, i to je sve: markiranje složenijih intertekstualnih poveznica ovdje je unaprijed izgubljena bitka. Na kraju će uslijediti autopoetički ili metateatarski samoporicajući stejtment, u obliku  poruke iz off-a, da je publika na bezbjednom rastojanju dok se pozorište ruši, a onda i neka vrsta glasnog, polilogičnog epiloga priče o nepojamnoj okrutnosti kompozitora-ubice koja je otškrinuta šapatom na početku predstave, nemuštih refleksija (ali ipak refleksija) na temu ovog komada. Ostalo će ostati u nekakvoj sivoj zoni mogućih, prozvoljnih, hermetičnih i nesigurnih tematskih i metateatarskih znakova koji pretenduju da to budu samo zato što nisu – TO (komunikativni na bilo kom nivou umjetničkog doživljaja).                         

Zločini našeg doba zaista traže novi jezik, izvan starih etičkih i političkih kategorija. To nas proganja još od prošlog vijeka. Sjećamo se refleksija na tu temu, Valtera Benjamima, na primjer, ili Hane Arent. U međuvremenu se ništa nije promijenilo: i dalje nam treba novi jezik o zlu, koji će ga učiniti umjetnički vidljivim. Nije nam dovoljna samo ideja o toj nemogućnosti sa kojom se koketira u predstavi „Nije to to – studije Fausta“. Stara, dobra dekonstrukcija pozorišnih konvencija, pokoja mučna krvava slika i referenca na Fausta i istorijske i političke manifestacije zla – ne, to nije dovoljno čak ni da nas uvjeri da takvog jezika ne može biti. Ovo pozorište ostaje učaureno u projektnoj namjeri, medijskim najavama, idejnoj samodovoljnosti, nesposobnosti da svoj intelektualni zametak transponuje i razvije u sistem umjetničkih znakova. Ostaje zaglavljeno između opisivog i neopisivog, odsustva i prisustva, samopricanja i samoafirmacije u vidu čiste pozorišne spekulacije naprosto bačene na scenu. Od nas se traži da uspostavimo doživljaj zla na nigdini, na ruševinama pozorišnog jezika, da povjerujemo da je samo njegovo poricanje dovoljno za taj doživljaj. Ali, nije dovoljno. Nijedna strkotina ne bi nas ranila u ovom pozorišnom potresu čak i da nismo bili odgurnuti na bezbjednu distancu.