Tobelija, mimikrija: Sve dok jeste živo
Kraljevsko pozorište Zetski dom: po motivima teksta "Tobelija" Ljubomira Đurkovića, red. Mirjana Medojević
Početak drugog dijela četvorosatne „Tobelije“ rediteljka Mirjana Medojević otvara meta-teatarskim komentarom koji, otprilike, glasi – Čini se da nište nisu razumjeli. To se odnosi na nas – publiku. Iako je to moglo biti planirano (predikcija osude kao oslobođenje od „krivice“), bilo je simpatično zamišljati da se neko ušunjao među publiku koja je na pauzi pušila ispred pozorišta ili šaputala u holu i sve prošpijao rediteljki jer – da, baš o tome smo pričali; ogovarali smo predstavu zbog slabe čujnosti, prezasićenosti referencama koje ne moženo da pohvatamo, scenskim znakovima koji nas bombarduju sa svih strana (sa pozorišnih galerija jer publika sjedi na sceni sve do posljednjeg dijela), neutegnutosti, neisfiltriranosti, raskalašnog odnosa prema vremenu, repetitivnosti, povremene trapavosti, subjektivnosti, „viška autorstva“, hermetičnosti. Ali, sve to nije smanjivalo iščekivanje i neku vrstu fascinacije i začaranosti koja je uspostavljena još na samom početku kada se sjenka nekih krila prvi put pojavila na plafonu Zetskog doma (kasnije, krila će se naći na leđima performera/ki dok se oni budu lagano premještali u prostor opraštanja i milosrđa) i kada nam to uopšte nije djelovalo banalno. Nećemo ni pomisliti da odemo: ovo nije pozorište koje se želi napustiti, ni u mislima, čak i ako nas nervira.
Kako uopšte sažeti ovu predstavu, odrediti njen značenjski referentni okvir? Na tematskom planu koji se nesigurno i sporo uspostavlja pojavljuje se motiv mizoginije u njenim različitim formatima, od selektiranih abortusa ženskih fetusa na koje se referiše u diksurzivnom dijelu predstave (komentari rediteljke) do različitih scenskih ekspresija tradicionalističke opresivnosti sadržane u kulturnom nasljeđu, folkloru, jeziku, praksama zamjene rodnog identiteta radi kontinuiteta „muške loze“, makar i u travestiranoj varijanti (tobelija). Unutar ovog patrijarhalno-kritičkog tematskog okvira pojavljuje se i motiv smrti koji jednim dijelom pripada ovom nasljeđu (mržnja na život u srcu patrijarhalne ideologije), ali koji ipak stiče i sopstveni integritet unutar predstave. Ovaj materijal crpi se ne samo iz drame „Tobelija“ Ljubomira Đurkovića, već i iz njegove poezije, drugih tekstova, iskaza o umjetnosti, njegovog životnog iskustva. On je ovdje stalno prisutan, citiran, na njega se stalno referiše, stalno smo s njim na vezi. Da li je onda sve ovo samo puki omaž jednom piscu? Srećom, nije. Ovo je ipak više od toga – pokušaj da se iz jednog književnog i ljudskog iskustva, iz jednog života, napravi jedna individualna mitologija koja je određena patrijarhatom, ali koja istovremeno i transcendira patrijarhat ka nekom prostoru u kojem sve ideologije, uključujući i patrijarhalnu, počinju da iščezavaju (da li postoje politike smrti izvan ateističko-teističkih alternativa?).
Iz „Tobelije“ se crpi narativni okvir za predstavu. Taj narativ je, čini se, najslabija karika ove izvedbe. Rediteljki polazi za rukom nešto što tako rijetko uspijeva – da patrijarhalnu mržnju prema ženama evocira scenskim jezikom koji nadilazi folklorističku samodopadljivost i etnografski fakticitet, ali i ponekad plitku feminističku kritiku, da temu mizoginije uzdigne na ravan mržnje prema samom životu i tako izvuče najmaligniji, najprimarniji sloj patrijarhalne ideologije. Ispostavlja se da je realizacija metafora, materijalizacija jezika odličan način da se to postigne, kao kada Jelenu Laban posipaju zemljom dok slušamo „Još ne sviće rujna zora“, ili kada Jelica Vukčević pokušava da iskoči iz grobnice dok slušamo „Sojku pticu“. Ali, kada se u posljednjem dijelu predstave (kada se publika sa scene premjesti u svoje uobičajno partersko okruženje) pokušava zatvoriti tema „Tobelije“ rezonovanjem o muško-ženskim odnosima – to zaista može da zasmeta. Ne samo zato što nam se ta rezonovanja čine konfuzno, već i zato što je predstava u međuvremenu već izašla iz tog okvira, već smo pristali da se odreknemo svih mogućih pozorišnih jedinstava, da sami kupimo zrnca nekog smisla tamo gdje ih sami nađemo, i nemamo nikakvu želju da se opet vraćamo na početak.
Neke prizore iz ove predstave mogli bismo zauvijek da pamtimo kao, na primjer, prvu scenu u posljednjem dijelu, toga umirućeg bolesnika (Mirjana Medojević) koji pljuje mlijeko na heruvima (?) koji sjedi na vratima grobnice iz koje izranja nekakav dimnjak iz kojeg će se u jednom trenutku pojaviti dim. Ova vrsta pozorišne ludosti, apsurdnosti i bizarnosti udružene sa metatekstualnošću i intelektualnošću prosto oduzima dah – to je taj trenutak kada je pozorište živo. Dajte nam toga još!
Ovo je intuitivno pozorište, prepuno grozdova vizuelnih scenskih znakova, ponekad solipsistički nečitljivih, ili previše zgusnutih, ili suviše eksplicitnih (kukasti krst na kostimu majke), ponekad opet nevjerovatno sugestivnih i moćnih, koji su rastreseni, labavo povezani mnoštvom meta-teatarskih intervencija, distrakcija i pauza. Rediteljka nas vodi kroz taj prostor kao domaćica, kao (sugestivna) performerka, kao komentatorka, pokazujući nam skele na kojima se podiže ova krhka građevina jedne imaginacije za koju bismo mogli reći da je pomalo pretenciozna kada ne bismo bili uvjereniji da je ovdje ipak riječ o nečemu drugom – o pozorišnoj žudnji. Veliki dio svoje zavodljivosti „Tobelija“ duguje rediteljkinom daru za ovu vrstu performativnosti. Možda bismo mogli govoriti i o nekoj vrsti njene pretjerane eksponiranosti kada ne bismo imali utisak da se ipak ne radi o egocentričnosti: glumci i glumice Jelena Laban, Jelica Vukčević, Jadranka Mamić, Pavle Prelević i Goran Vujović su tu, međusobno povezani i integrisani, posvećeni pozorišnoj imaginaciji, ne čini nam se da ovdje ima bilo kakve kompetitivnosti.
Dobra predstava sa puno falinki – je li to logička greška? Igra riječima? Ne mora da bude. „Tobelija“ može biti dobar slučaj za analizu te „nedoslednosti“ koja se ne tiče sabiranja pozorišnih pluseva i minuseva već same biti pozorišta koje ima pravo da griješi sve dok jeste živo, koje griješi zato što mu je stalo i što ima strasti.