Ko se boji Virdžinije Vulf: Ni milimetar iznad praga
Kraljevsko pozorište Zetski dom: Edvard Olbi, "Ko se boji Virdžinije Vulf", red. Paolo Mađeli
Jedan muškarac i njegova žena, satjerani u klaustrofobični bračni kavez u kojem jedno drugo ujedaju do krvi, jedne pijane noći idu do kraja, otvaraju sve karte, krenu da se valjaju u blatu bračne hipokrizije, kukavičluka, ozlojeđenosti, laži i mržnje, odlučuju da ubiju svoje fiktivno dijete koje je godinama punilo nekakvim smislom njihovo opstajanje udvoje, a onda idu još dalje i uvlače u zamku jedan mladi bračni par navodeći ih da i sami puste duha iz boce i zarone u sopstveno bračno blato.
Pogađamo, ovo je siže Olbijeve drame „Ko se boji Virdžinije Vulf“ koja se nalazi u samom vrhu liste najeksploatisanijih savremenih dramskih tekstova. Njegovi glavni eksploatatori su, naravno, glumci i glumice: ko ne bi poželio da se ponese sa tom inteligentnom, psihološki razrađenom studijom karaktera, intelektualizovanim cinizmom, neurotičnim kovulzijama, da zapliva u tom vrtlogu destrukcije i auto-destrukcije, sado-mazohističke histerije, da ponese zastavu u tom jurišu ka moralnom i egzistencijalnom ponoru. Ovo je must have uloga za svakog glumca koji drži do sebe. Na drugoj strani, i recepcija se vrti oko tog istog potencijala ovoga teksta: publika voli da komparira različite glumce u istim ulogama (ovaj Džordž bolji je od onoga, ona Marta je bolja od ove) da traži finese, uvježbava svoju upućenost u glumačke strategije. Ali, takva eksploatacija prijeti da na kraju potpuno iscrpi ovaj komad, anestezira ga i šablonizira, osudi ga da više nikada ne bude čitan iz nekog drugog konteksta i drugih značenjskih slojeva, jednom riječju – na autističnu repetitivnost.
Postavka Paola Mađelija ne izmiče toj prijetnji i ne podiže nizak prag očekivanja ni za milimetar. Sve što je zadato tekstom i njegovim konvencionalnim izvedbenim čitanjima naći ćemo i u ovoj režiji. Mogli bismo u ovoj izvedbi konstatovati određena premještenja fokusa sa jednog lika na drugi, promjene u hijerahijama između aktera (očito uslijed razlika u glumačkim kapacitetima), analizirati očekivanost vrste i intenziteta psihološke ekspresije, ali je svejedno ovo ista, mnogo puta viđena pozorišna priča u kojoj čaše zveckaju i bez prestanka se pune alkoholom, isti (gotovo neodređen) socijalni milje, ista (takođe gotovo neodređena) društvena klasa, ista tendencija univerzalizacije (kao da je brak nekakva transistorijska konstanta). Na kraju, jedan džinovski luster spustiće se skoro do podijuma, uz njega će se popeti glumci da bi tamo, na samom kraju, rekli najbitnije stvari jedni drugima (stvari koje, pritom, publika neće uspjeti da čuje), ali ta visinska intervencija ostaće samo u domenu finalnog spektakla i fotogeničnosti predstave.
Ali, i ovdje su glumci dobili svoju šansu, i to je najutješnije ili čak jedino utješno u cijeloj stvari. Šta god mislili o ovoj režiji, možemo osjetiti zadovoljstvo što su domaće glumice/ci imali priliku da pokažu ono što spada u repertoar konvencionalnih realističkih glumačkih vještina. Prečesto ih gledamo u ulogama koje nam se s ove strane scene čine frustrirajuće bilo zbog zahtjeva koji nisu inherentni glumačkoj disciplini ili zbog loših projekata koji kompromituju i potapaju njihove napore (ukoliko ih ima). Ovo je, pritom, predstava kojom dominiraju glumice sa svojom otvorenom, angažovanom i hrabrom ekspresivnošću, što je dodatni razlog za zadovoljstvo. Gotovo da nemamo šta da zamjerimo ovoj Marti (Ana Vujošević) i ovoj Hani (Ana Vučković), osim jednog malog viška trapavosti (Ana Vučković) koja odvlači pažnju, pravi nepotrebnu distrakciju i pomalo liči na ničim izazvano i narcisoidno glumačko soliranje. Frano Mašković je, recimo, tačna interpretacija bezličnog Nika koji se tako lako sunovraćuje u izdaju, ali Dejan Ivanić sa svojim asteničnim govornim radnjama i introvertovanim glumačkim gestom Džordža gotovo da istjeruje sa scene.
Ipak, da li je ova glumačka posvećenost i spretnost dovoljna da povjerujemo da je Zetski dom mjesto gdje baš želimo da budemo u tom trenutku, čak i kada bismo bili spremni da se zadovoljimo samim glumačkim bravurama? Ne, zaista nije. Možemo da posmatramo šta se događa na sceni, konstatujemo da su kostimi (Paolo Mađeli i Lina Leković) neodgovarajući evociranom društvenom kontekstu, da su ostali elementi (scenografija Lorenza Bacija i Marka Petrovića Njegoša; dramaturgija Željke Udovičić Pleštine i Stele Mišković) korektni, da je gluma, u pojedinim slučajevima, čak i više od toga, ali da ćemo iz stanja posmatrača preći u stanje dobrovoljnog odricanja od nevjerice – ne, to se neće desiti.
Otkud ta ravnodušnost? Da li smo u međuvremenu postali indiferentni prema temi bračnih kriza i hipokrizija, pogotovo u kontekstu (američkog) građanskog društva 60-tih godina 20. vijeka? Možda su se bračni kavezi u međuvremenu toliko rasklimali i promijenili da nas Martinov i Džordžov više ne može uznemiriti? Moguće je da je kritički građanski bračni diskurs od Ibzena do danas zapravo izgubio objekat svoje dramske analize, da novi kritički diskurs tek treba da se pojavi. Ali, čak i da je sve tako, mi ipak možemo da zamislimo izvedbu koja bi računala na tu ravnodušnost, pokušala da integriše nove vrste dilema i zapitanosti, možda i lokalne i aktuelne oblike bračne nerazdruživosti koji imaju neki drugi, aktuelniji socijalni i kulturalni kolorit. Neku izvedbu koja bi izvukla na svjetlost neki sloj koji je ostao skriven, možda se usudila da defikcionalizuje to simboličko dijete koje krpi ovaj poderani brak i ubaci ga u igru. Možemo da zamišljamo svašta, pa i doslovna čitanja koja galvanizuju ovaj tekst svježim pozorišnim jezikom, novim medijima. Ali, ničega od toga, ili nečega drugog, nema u režiji Paola Mađelija koja očito nije ni mišljena u bilo kakvom kontekstu koji je savremen, nama bitan i u vezi sa našim potrebama, i kojoj zato nije ni trebalo da se nađe na repertoaru Kraljevskog pozorišta “Zetski dom”.