Omladina bez Boga: Pozorišna zatucanost

Crnogorsko narodno pozorište: Eden fon Horvat, "Omladina bez Boga", red. Tara Manić

Kada neki mehanizam uporno brekće, škripi, raspada se i posrće, trebalo bi ga, valjda, zaustaviti, podmazati, zamijeniti istrošene djelove novima. Remontovati ga, jednom riječju. Crnogorskom narodnom pozorištu dedlajn za generalni pregled istekao je davno: zaglavljeno u neoliberalnom formatu „profesionalnog“ pozorišta, koje je odavno izgubilo prerogative „narodnosti“ zaostale u njegovom nazivu (šta, kog đavola, sada uopšte predstavlja „narod“?), uz dodatnu lokalnu, provincijsku boju sprege kulturnih i političkih „elita“, permanetni deficit teatrološkog diskursa i demokratske političke odgovornosti – ovaj mehanizam reprodukuje sve ništavniji repertoar, sve nepodnošljiviju teatrološku i kulturnu periferiju, sve provinicjalnije i senilnije pozorište i sve ozbiljnije unutrašnje konflikte koji mu jedu supstancu.  

Najbolja, najoptimističnija stvar koja bi se mogla očekivati u slučaju nekog politčkog zaokreta je da se nađe neko ko će da zaustavi ovu mašinu, prekine inerciju proizvodnje pozorišnih besmislica i kaže – E, sada je dosta, hajde da podvučemo crtu, napravimo pauzu, vidimo šta možemo da uradimo da malo emancipujemo ovu politički unesrećenu zajednicu.

I eto, politički „preokret“ se desio. A u pozorištu? Ne, mašina nije zaustavljena – nedavno (14. oktobra) stigla je premijera predstave „Omladina bez Boga“ koju je, prema istoimenom romanu Edena fon Horvata, režirala veoma mlada srpska rediteljka Tara Manić. Iz CNP-a do sada jedva da su se oglašavali u vezi sa svojim pozorišnim politikama, valjda su ocijenili da su one OK (što se ne odnosi na finansijsko poslovanje koje se, kako čujemo, ozbiljno pretresa), s tim što će sada biti popunjene novim sadržajima prema receptu „novo vino u stare mjehove“. Ali, sada, poslije premijere, stvari su mnogo jasnije i objašnjenja nam više ne trebaju. Nastavlja se ista inercija, stara dobra praksa mućkanja repertoara u političko-kulturnjačkim kuhinjama, po bakinim receptima, pretpostavljenom ukusu „naroda“ koji će na kraju, naravno, pokusati šta mu se zgotovi.    

Zašto je predstava „Omladina bez Boga“ uopšte stigla na repertoar CNP-a? Nagađali smo prije premijere da se možda radi o nekakvoj misionarskoj namjeri da se kroz ovaj projekat bočno progura ideja o religioznosti kao jedinoj alternativi fažizacije omladine i obezljuđenju zajednice – to nam se činilo konzistentno infiltraciji religioznosti u javni diskurs. Horvatu, naravno, takva stvar nije ni padala na pamet: njegov Bog iz naslova, onaj isti koji prati glavnog junaka kao sjena, od posebne je, umjetničke vrste, koja u crkvama ne živi, ali ako se malo zažmuri, ako se zaobiđu ironične finese i višeznačja – zašto da ne? A onda nam je, pred samu premijeru, objašnjeno da ipak nismo u pravu, čak nam je rečeno da je Bog u ovom slučaju zapravo metafora za „kritički stav“. Hm...veoma zanimljivo. Ali, bolje da se ne vraćamo na te izjave i izazivamo glavobolju, i da se držimo predstave.    

Ako isključimo Božju kaznu kao uzrok pojave fašizma i odgovarajuće alijenacije od humanističke paradigme, šta nam onda ostaje? Da ozbiljno pretresemo politički i istorijski okvir, identifikujemo uzročnike fašizacije i njene političke nositelje sada i ovdje – šta drugo? Onako kako je to, na primjer, uradio Borut Šeparović u predstavi „Mladež bez Boga“ iz 2017. (Motažstroj i Zagrebačko kazalište mladih). Sve ostalo je apstraktna, pedagoška kuknjava koja (možda) priliči predpremijernim pres konferencijama, ali ozbiljnom pozorištu svakako ne. Ali, u predstavi CNP-a ne samo da nema političke kontekstualizacije i identifikacije konkretnih političkih uzročnika fašizacije mladih ljudi u Crnoj Gori, već u njoj nema čak ni kuknjave. U romanu „Mladež bez boga“ Horvat opisuje slučaj jednog gimnazijskog profesora istorije koji usred bujanja fašističkog mladalačkog kolektivističkog „entuzijazma“ odlučuje da izađe iz zone komfora, političkog i etičkog oportunizma, uradi ono što je do njega i prizna svoj udio u odgovornosti za izvršenje jednog zločina. Ali, kada gledamo rediteljsku interpretaciju Tare Manić, teško nam je da uopšte povjerujemo da je riječ o djelu (iz 1937. godine) koje je bilo zabranjeno u nacističkoj Njemačkoj, a kasnije i u Austriji, i o autoru koji je morao da bježi od nacističkog progona. Ne može biti politički benignije predstave od ove. Ovo izvođenje najviše liči na neko od onih roditeljski cenzurisanih prepričavanja „strašnih bajki“ za laku noć – što da se dijete traumatizuje pred spavanje? Čujemo i vidimo povremeno tokom izvođenja da se tu muvaju neki opskurni mladi ljudi zaleđenih, ribljih lica, ribljih očiju, koji više ne liče na ljudska bića, ali da možemo da osjetimo jezu pred narastajućom sleđenošću koja će uskoro kulminirati rasplasavanjem fašističke obezljuđenosti – za to nema nikakve  šanse. Roman se prepričava uzduž i poprijeko, nadugo i naširoko, najdosadnijim, najoskudnijim i najilustrativnijim realističkim pozorišnim sredstvima sa izuzetkom scenografije (Vesna Popović) koja se sastoji od jedne komplikovane iskošene platforme sa podrumima iz kojih junaci iskaču kao pajaci iz kutije, po kojoj se glumice muče hodajući na visokim potpeticama, koja u ovako neinventivnom rediteljskom „konceptu“ prosto bode oči svojom začudnošću koja to zapravo i nije (nagledali smo se sličnih platformi). Imamo i dramaturšku konfuziju (dramaturg Vuk Bošković), nejasnoću u pogledu hronotopa i fokalizacije, sa desetinama pisama koja kruže naokolo kako bi se diegetski prostor nekako dovukao na  scenu, kao u nekoj starinskoj komediji zabluda. A onda, tu je i stalno proklizavanje između žanrova i modusa, između melodrame, detektivskog trilera, erotizovane pastorale i komedije sa elementima queer burleske (naša publika prosto obožava taj lokalni žanr). Ogroman glumački ansambl u sastavu: Miloš Pejović, Mirko Vlahović, Danilo Čelebić, Dubravka Drakić, Slobodan Marunović, Jovan Dabović, Dragan Račić, Branka Otašević, Aleksandar Radulović, Andrea Mugoša, Tihana Ćulafić, Vukan Pejović, Nikola Perišić, Slavko Kalezić, Slaviša Grubiša istudenti glume Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja Pavle Bogojević, Milo Perović, Matija Memedović, Miloš Kašćelan, Una Lučić i Stefan Vuković) angažovan je da podrži ovu pozorišnu papazjaniju koja miriše na naftalin, na neke podrumske sale u kojima amaterska društva proizvode pozorište, na neki period kada se crnogorsko pozorište još borilo da nauči elementarne profesionalne pozorišne korake. Šteta za glumački trud.  

Da li je ovo izraz nekakvog pozorišno-političkog stava ili se to prosto tako zalomilo i više se neće ponoviti? Sjećamo se da smo se u samom početku ovoga političkog „zaokreta“ zabavljali prepričavajući kako se premijer Zdravko Krivokapić javno zalagao za pozorište koje će popularizovati književna djela za mladež, a onda i stavovima ministarke Bratić da će pozorište postati „narodnije“ tako što će otvoriti vrata KUD-ovima. Mislili smo da se šale. Barem isprva. Ali, ovo što smo vidjeli kao najavu nove pozorišne politike poprilično liči na ono što je obećano. Riječ je o nekoj vrsti  programirane intelektualne zatucanosti. Narod valjda i treba takav da bude.