Konji ubijaju, zar ne?: Večera u pozorištu

Gradsko pozorište Podgorica: Maja Pelević, "Konji ubijaju, zar ne?", red. Kokan Mladenović

U to nema sumnje – roman američkog pisca Horasa Mek Koja „I konje ubijaju, zar ne“ (1935) i istoimeni film Sidnija Polaka (1969) bili su, u svoje doba, više nego proročanski. Danas, preko osamdeset godina nakon objavljivanja romana i više od pola vijeka poslije nastanka filma vidimo svud oko sebe djecu rođenu iz braka kompetitivnog kapitalizma i medijske, masovne kulture. Zametak toga spoja u romanu/filmu „I konje ubijaju, zar ne?“ razvio se, u međuvremenu, u bizarne oblike rijalitija koji su potvrdili najgora predviđanja teoretičara masovne kulture, kapitalizma i društva spektakla, koji su upravo u vrijeme nastanka Polakovog filma počeli da artikulišu svoje strahove od toga saveza, prije svega od masovne mediokritetizacije, zatupljivanja i političke pasivizacije čovječanstva.

Ideja o nekoj vrsti pozorišne replike ovom tekstu/filmu ili komentara kontinuiteta toga medijskog i društvenog fenomena od tada do danas – iz koje je vjerovatno nastala predstava „Konji ubijaju, zar ne?“ u režiji Kokana Mladenovića, po tekstu Maje Pelević – čini se u tom smislu smislena i potrebna.  Ali, da li u ovoj predstavi nalazimo taj komentar?        

U rijaliti svijetu predstave „Konji ubijaju, zar ne?“ više nema tragedije. Nemamo više tragične junake iz doba američke recesije tridesetih godina prošlog vijeka, Gloriju Biti koja će tokom plesnog maratona osjetiti da nema smisla živjeti u svijetu u kojem, da bi opstao, moraš da izlažeš pogledima svoju utrobu, zalažeš život u gladijatorskoj areni i uveseljavaš publiku, a onda tražiti da bude ubijena kao beskorisni konj. Stvar je već završena, humanistička bitka je izgubljena. Rijaliti svijet 21. vijeka je banalan, neproziran, ispražnjen od drame, od značenja. Taj svijet prezentovan je kao datost i u predstavi Kokana Mladenovića. Pet parova ovdje se takođe nadmeću za novac i slavu na jednom plesnom maratonu, ali ovdje imamo i glasanje putem sms poruka, digitalnu infrastrukturu, aluzije na savremeni društveni kontekst. Puna dva sata pratimo nastupe pet plesnih parova, koji pomalo podsjećaju na skečeve, bez ikakve emocije i ideje. Likovi na sceni takođe kao da nemaju nikakav odnos prema svom položaju. Možda je sve to upravo najtačniji opis savremene rijaliti kulture, ali – šta sa tim da radimo?   Na kraju, osjećamo se kao nevoljni učesnici jednog rijalitija. Da smo kod kuće, ispred televizora, promijenili bismo program. Ovdje, moramo da trpimo. Ni od kakve pomoći neće biti ni promjena završetka sugerisana inverzijom u naslovu predstave. Pred sam kraj, jedna od junakinja održaće monolog o konjima, o neugasloj i neuništivoj volji za slobodom, a onda će upucati konferansijea i napraviti taj ključni otklon od romana/filma. Nažalost, ni ovo ne pomaže. Naprotiv, djeluje naivno i nasilno –  u ovom plošnom rijaliti svijetu prosto nema mjesta za velike gestove slobode i,  uostalom,  teško nas je, barem ovakvim sredstvima, uvjeriti da se sprega između medija i kapitala tako lako kidaju.   

U predstavi „Konji ubijaju, zar ne?“ nema, dakle, nikakvog komentara. Ova inscenacija svodi se na aktualizaciju romana/filma kroz upisivanje savremenih vidova toga fenomena (rijalitija, takmičarskih šou programa) u tkivo romana/filma. Na kraju ćemo, ukoliko nam to već nije palo na pamet, ukapirati da živimo na kraju priče koja je počela u romanu/filmu „I Konje ubijaju, zar ne?“. I da je đavo odnio šalu. Ali, i to smo već znali. I tu bi otprilike bio kraj svim uzbuđenjima koje će nam ova predstava donijeti.       

Teško je dokučiti svrhu rediteljske strategije kojom je predviđeno aktivno učešće publike u spektaklu (publika sjedi za stolovima, kao u restoran, dobija vino, hranu, sve gratis, barem na premijeri).  Dobro, možda ćemo nešto i gricnuti, kad je već trpeza puna, ali zašto bismo uopšte slali sms poruke i podržavali ovu vrstu spektakla koja nam nije nimalo simpatična, u kojoj, pritom, ne prepoznajemo nikakav koncept koji bi naše intervencije činio smislenim? Da li je ideja da se svi osjetimo podjednako odgovornim za takvo stanje? Šta god da se htjelo, bila je to banalna, neprijatna i ničim opravdana provokacija.           

Obaška, mora čovjek da se zapita kada će reditelji koji stižu u Crnu Goru kao „velika imena“  prestati da ponižavaju crnogorsku publiku uguravajući lokalne patrijarhalne stereotipe u svoje inscenacije kao sigurne komunikacijske mostove sa publikom. Ima li igdje nekog direktora pozorišta, ikoga živog koji će im reći da nam je muka od toga, da nas ne maltretiraju više sa tim, da crnogorska zajednica ima i druga interesovanja i probleme sem komične mačo homofobije i posesivnih majki koje obožavaju svoje sinove? 

Ogroman glumački fizički napor uložili su u ovaj projekat glumci/ice: Emir Hadžihafizbegović, Marija Đurić, Omar Bajramspahić, Jelena Simić, Dejan Đonović, Vanja Jovićević, Goran Slavić, Branka Femić Šćekić, Željko Radunović i Katarina Krek. Malo ko je dobio priliku da pokaže i nešto više od plesnog umijeća i spremnosti da se dobro oznoji, što možda, ili čak vjerovatno, nije samo njihova odgovornost. Ovo je, sve u svemu, bio jedan produkcijski zahjevan projekat (scenski pokret Miloš Isailović, kostimografkinja Lina Leković, scenografkinja Andreja Rondović, dramatruškinje Maja Pelević i Dragana Tripković, muzički izvođači Banny the dog), sponzorisan, projektovan kao neka vrsta pozorišnog iventa za dobrostojeću publiku (čujemo da će gledaoci ubuduće sami sebi plaćati večeru), koji će, po svemu sudeći, ostati samo to – ivent u kojem će pozorišna publika moći da se kao malo distancira od rijaliti kulture samo zato što će moći da plati sebi večeru u pozorištu.