U amanet: Naprijed – nazad
Festival internacionalnog alternativnog teatra: "U amanet", autorka Tamara Vujošević Mandić
Interiorizacija patrijarhalnih ideja o ulozi žena – tako bi se u feminističkim terminima mogla opisati tema plesnog performansa „U amanet“ autorke Tamare Vujošević Mandić u produkciji Fiat-a, koja je premijerno izvedena 3. aprila u „Dodestu“. Ta interiorizacija se, između ostalog, događa onda kada žene/majke odbijaju da daju krila svojim kćerima i kada im, umjesto toga, nameću ne-radosne, ne-slobodne, trpeće i patničke modele ženske egzistencije. Riječ je o ženskom iskustvu u patrijarhatu koje, naravno, daleko od toga da nije relevantno, ali jedno je složiti se oko njegove važnosti i istinitosti, a sasvim druga stvar znati šta sa njim učiniti u umjetničkom smislu. U onom obliku u kojem je integrisano u plesni performans „U amanet“, to iskustvo jednostavno ne može da bude materijal za plesnu i pozorišnu inscenaciju, niti za bilo kakvu uspješnu umjetničku intervenciju.
Spremni smo da se (olako) čudimo ženama/majkama koje inhibiraju svoje kćeri i da osudimo njihovo ponašanje kao „nelogično“ – zar žene koje same trpe ne bi upravo zato trebalo da svoje kćeri ohrabruju da uzmu od života sve ono čega su one same morale da se odreknu? Ali, stvari nisu tako jednostavne i neoliberalna mantra o „mogućnosti izbora“ i slobodi koja je nadohvat ruke teško da pije vodu. U stvarnosti, imamo na djelu procese dugog trajanja, kapilarnih distribucija moći i dubokih, slojevitih socijalizacija koji od nas traže da zasučemo rukave i zarijemo lopatu duboko. To pitanje o (ne)odgovornosti žena za sopstvenu (ne)slobodu moglo je biti jedno od (mnogih) pitanja koja su se mogla upisati u ovaj performans kao polazište za razradu teme o interiorizaciji patrijarhalnih normi. Ali, u performansu „U amanet“ nije, nažalost, vidljiva namjera da se ta tema na bilo koji način razradi. Taj patrijarhalni fenomen ovdje je dat kao puka konstatacija, nešto prema čemu se ne može imati nikakav odnos – to je tako, i tačka! Kada na kraju performansa, dvije izvođačice (Julija Milačić Petrović Njegoš i Ana Babac) počnu da ponavljaju početnu situaciju „porođaja“, s tim što sada kćer „rađa“ majku (ili možda svoju kći), jasno nam je da nam se želi sugeristi da se ciklus ženskih internih deprivacija nastavlja ad infinitum i da se na to ponavljanje ne može uticati. Ženski „usud“ trpnje na koji žene „same sebe osuđuju“ želi se takođe predstaviti kao transgeneracijski i transistorijski – kada na samom kraju izvođačice izađu da se poklone publici, sa njima će izaći još nekoliko djevojaka (koje nisu uključene u izvedbu) i tako će nam biti poslata i poruka da ovo što smo vidjeli na sceni nije nikakav incident, već iskustvo sa kojim su se suočavale i sa kojim se i danas suočavaju žene.
Taj univerzalizujući, fatalistički, transistorijski i do kosti ogoljeni pristup ovoj temi nužno kreše (umjetnička) krila ovom performansu. Na taj način, autorka kao da unaprijed lišava performans bilo kakve političke, emocionalne, istorijske ili psihološke realnosti toga iskustva, ljudskog sadržaja, bilo kakavog konteksta iz kojeg bi crpio umjetičku snagu i životnost, pa čak i bilo kakve mogućnosti razvoja i promjene unutar performansa. Zato se od početka do kraja nalazimo u jednoj te istoj naprijed-nazad situaciji (dramaturškinja Stela Mišković svakako nije imala široki manevarski prostor): pokušaji kćeri da se otgne iz majčinog zagrljaja svaki put će se završiti u novom klinču sa majkom, a onda će opet slijediti pokušaj oslobođenja, i tako sve do kraja. Otuda, naravno, i oskudnost i repetitivnost plesnih znakova koji se manje-više ponavljaju sve vrijeme trajanja performansa uprkos tjelesnom naporu izvođačica.
Kako objasniti zašto je ovdje do te mjere izostala bilo kakva punoća ljudskog iskustva, kao i bilo kakav autorski, savremeni odnos i stav prema ovom iskustvu? Čini se da je ovaj performans talac jednog dominantnog lokalnog umjetničkog diskursa koji se lansira kad god se crnogorski umjetnici/ce dohvate patrijarhalnog nasljeđa. Uvijek je to jedan te isti, nesavremen, dekontekstualizovan, iskorijenjen iz života, turobno-patetičan, nemišljen odnos koji patrijarhalno nasljeđe tretira kao neku vrstu datosti, mračne nad-realnosti prema kojoj se može imati samo fetišistički odnos. I uvijek je to jedan te isti znakovni sistem, svijet crnih krpa, demonskih i mizoginih žena i ženskih glava razbijenih maljem preko pogače. To ne samo da nije oblik u kojem se interiorizacija patrijarhata događa danas (ona se svakako prerušila u nove oblike koje bi valjalo detektovati), već to nije čak ni prikaz istorijske realnosti, jer takav svijet nikad nije ni mogao postojati, svakako ne u tako okrutnom i ogoljenom obliku. Prije je to nekakav lokalni imaginarijum, neka identitetska samo-projekcija, možda duboko narcistička, koju stalno imamo potrebu da repodukujemo i održavamo u životu. Nažalost, performans „U amanet“ kreće se u istom ovom znakovnom sistemu i u tom istom prostoru opskurne patrijarhalne samo-identifikacije koja ne trpi bilo kakve intervencije. Sve se u ovom performansu odvija u potpunom muku, bez muzičke podrške, uz munkovske nijeme krikove izvođačica, korotnu ozbiljnost i povremeno izgovorene zastrašujuće riječi o ženskom trpljenju i odmazdi koja vreba svako žensko prekoračenje. Na kraju, čovjek mora da se zapita – zašto, dođavala, priča o uplašenim ženama, toliko uplašenim da svojom obavezom smatraju da kćeri treba da nauče kako da ne izlaze iz mišje rupe, ne bi mogla da se ispriča kroz neki savremeni odnos, koji bi nam dao mogućnost da ga osjetimo i mislimo o njemu kao o realnom iskustvu podložnom promjeni?
Žene u pozorištu sigurno zaslužuju podršku zbog ko zna kakvih stvari sa kojima se suočavaju unutar pozorišnih hijerarhija i zbog priča koje samo one mogu da ispričaju. Ali, „ženske teme“ nisu lagane teme koje se mogu scenski plasirati bez ozbiljne pripreme i odgovornosti. Nažalost, performans „U amanet“ primjer je kako tim temama i iskustvima nikako ne treba pristupati.