Snježna kraljica: Pozorište pokraj puta

Gradsko pozorište Podgorica: Hans Kristijan Andersen, „Snježna kraljica“, red. Jagoš Marković

U završnici predstave “Snježna kraljica” u režiji Jagoša Markovića Gerdina baka (Maja Šarenac) jedva uspijeva da prepozna svoju unuku i Kaja koji tek što su se srećno vratili iz zemlje vječitog leda – toliko su, naime, odrasli i promijenili se. Tako bi trebalo i da bude: bajke se događaju u liminalnom prostoru i uvijek pričaju istu priču o inicijaciji u svijet odraslih, cijenama koje se moraju platiti za taj tranzit, traumama odrastanja i dobicima od zrelosti koji će se, ako se uspješno odraste, samo umnožavati u srećnom životu sve do smrti. Trebalo bi da i mi koji sjedimo u publici opazimo njihovu (psihološku, etičku, polnu) promjenu i odraslost. Ali, nama se, iz gledateljske vizure, čini kao da su njih dvoje samo nastavili tamo gdje su stali kada je Snježna kraljica poljupcem zaledila Kejevo srce.

Reditelj Jagoš Marković opredijelio se za dramatizaciju ruskog pisca i prerađivača klasičnih bajki Evgenija Švarca (1896–1958) koju je sam adaptirao (možda bi valjalo ovdje postaviti pitanje interpretativne ograničenosti na koju sebe osuđuju reditelji izbjegavajući rediteljska i dramaturška čitanja bajki u izvornom obliku). Iako u ovu dramatizaciju i njenu inscenaciju nisu uključene sve epizode iz razbarušenog, opskurnog Andersenovog teksta, ovdje se ne oskudijeva u događajnosti. Naprotiv, epizode na Gerdinom putovanju zapremaju prostor igre. Raskošni i ekscentrični kostimi (Marija Marković Milojev), somnambulna, začudna scenografija (“dalijevski” džinovski časovnik kao osnovni element scenografije Matije Vučićevića) i prije svega komički šarm nekih glumaca, prije svega Maje Šarenac (velika razbojnica i baka), a zatim i Lare Dragović (mala razbojnica), Sejfa Seferovića (razbojnik), Božidara Zubera (razbojnik i jelen), Lazara Đurđevića (pripovjedač i princ), Miloša Pejovića (savjetnik), Omara Bajramspahića (gavran i razbojnik) i Sanje Popović (gavranka) – svi ovi scenski znakovi, začudni, groteskni i fantazmagorični, zajedno sa klasičnom muzikom (izbor Jagoš Marković) proizvode ludičku pozorišnu energiju i fascinaciju.

Ovo obilje scenskih znakova i razrađenost epizoda idu, međutim, na uštrb motiva inicijacijskog putovanja i potiskuju glavni narativni plan koji evocira Gerdino (i Kajevo?) sazrijevanje i promjenu njihovog psihološkog, etičkog i seksualnog statusa. Nije nam ovdje omogućeno čak ni da budemo svjesni (dugog) trajanja toga putovanja kojim je mjerljiv psihološki, tjelesni i polni razvoj glavnih junaka i, konačno, sam patos Gerdinog poduhvata (njeno trpljenje i žrtva koju prinosi svom sazrijevanju, koja tek u vremenu postaje razumljiva). Epizode kao da su slijepljene jedna uz drugu, a vremenski pasaži između njih izbrisani (sat kao scenski znak nije od pomoći). Ovaj diegetski prostor u kojem se ne događa “ništa zanimljivo”, ali koji bi morao biti uključen kao faktor promjene i pretpostavljenog razvoja glavnih junaka, možda je mogao popuniti narator čije bi uvođenje u ovu inscenaciju tako  dobilo opravdanje (ovako, narator je samo dekor). Ključne scene, poput Kajevog “buđenja” ili “zaleđivanja” rešavaju se po kratkom postupku, psihološki neutralno ili čak nespretno (trzaji glavom i tijelom), pri čemu Kajev lik (Emir Ćatović) do kraja ostaje inferioran u odnosu na psihološki popunjen Gerdin lik koji u ovako postavljenim okvirima odlično tumači Jelena Simić (rediteljska intencija kojom bi se Kaj inferiorizovao imala bi smisla i uporište u tekstu, možda bi bila i zanimljiva, ali se ne može zaključiti da je ovdje zaista postojala takva namjera). Tu negdje gubi se i nešto što nikako ne bi smjelo da bude izgubljeno – ekspresivna interpretacija Snježne kraljice. Moguće da je postojala rediteljska ideja u vezi sa ovim likom, čak je teško pretpostaviti da nije s obzirom na njegov centralni ekspresivni i amblemski položaj, ali ova Snježna kraljica u tumačenju Vanje Jovićević ne odaje takav utisak – ovo je tek jedna elegantna, banalna, pripitomljena verzija fatalne žene kojom mogu biti zadovoljni samo roditelji koji vole kad se bajke cenzurišu (kad već ništa drugo u životima svoje djece ne mogu da cenzurišu).

„Snježna kraljica“ je dinamična, raskošna, scenski zgusnuta  štimung predstava, na mahove i uzbudljiva kojoj nedostaje ono najbitnije – priča o sazrijevanju i interpretacija toga procesa. Ovaj klasični tekst suviše je intencionalan da bi se postavio bez odgovora na pitanje – Kuda to Gerda zapravo ide kada polazi u zemlju vječitog leda da bi svog zaleđenog prijatelja Kaja, nesumnjivo budućeg ljubavnika i muža, vratila u svoje toplo naručje? Postoji u ovoj bajci zlokoban talog koji ne mogu da isuše ni najzaslađenije prerade. I ako cenzurišemo strkotine razbijenog stakla (ogledala) zakucane u Kajeve oči i odreknemo se te bizarne slike iz izvornika zarad dječjeg spokoja, opet će u njoj ostati nešto opskurno. To traži da bude razjašnjeno. Bez očekivanja, naravno, i bez želje da taj talog potpuno nestane.  Stanje “zaleđenosti”, kao temeljni izvor nelagode koju ova bajka provocira, znak je stalno otvoren za tumačenja koja bi mogla da uključe različite zastrašujuće oblike otuđenosti koje znamo danas, i koje znaju i mladi, od melanholije, zavisnosti, okrutnosti, pubertetskog iskustva seksualnosti, raznih transhumanističkih projekcija “ljudskosti” pa sve do smrti. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi „Snježna kraljica“ apsorbovala neke od tih savremenih i vječitih oblika „zaleđenosti“ i iskušala snagu ljubavi u tom kontekstu. Nažalost, ova inscenacija ne zna za tu vrstu ambicije i odvažnosti. Kao da je sve ono što se dešava kraj puta ovdje bilo važnije od samog putovanja, njegovog smisla i mogućnosti da on bude prepoznat i duboko doživljen. Rediteljska nemoć ili još jedan danak licemjernoj politici po svaku cijenu srećnog djetinjstva koja se uglavnom iskaljuje na „prestrašne bajke“ (kao da umjetnosti trebaju pridike o poželjnoj količini zla)? Teško je reći. U svakom slučaju, dobili smo jednu zabavnu i lijepu predstavu i ništa više od toga.