Tri praseta: Pozorišna zbrzavanja
Gradsko pozorište Podgorica: Stevan Koprivica, "Tri praseta", red. Aleksandar Jovanović
Gradsko pozorište Podgorica je 9. decembra premijerno prikazalo predstavu „Tri praseta“ koju je, na osnovu dramatizacije engleske narodne basne Stevana Koprivice, režirao Aleksandar Jovanović. Zbog poznatih mjera zaštite od širenja virusa covid, premijeru predstave mogao je, kako je iz uprave ovog pozorišta rečeno, da vidi samo “uži krug kolega“.
Ova predstava zamišljena je kao još jedan u nizu pokušaja savremenih čitanja i reinterpretacija klasika. U ovom slučaju, klasično polazište je basna „Tri praseta“, koju Stevan Koprivica prilikom dramatizacije pokušava da značenjski nadgradi kroz intertekstualnost, kombinujući je sa segmentima priče „Aska i vuk“ Iva Andrića. Na kraju, iz ovoga miksa dobijamo priču o opčinjenosti vuka (Emir Ćatović) Askinim plesom (Vanja Jovićević), koju prekida i odvodi u drugom smjeru pojavljivanje tri praseta: Gude (Omar Bajramspahić), Krme (Goran Slavić) i Gice (Stefan Vuković). Iako željan osvete i obuzet glađu, vuk će u ovoj dramatizaciji biti spreman da suzbije svoje nagone i pridruži se prasićima kako bi mu oni pomogli da dođe do ovčice Aske.
Iako bi se moglo naslutiti u kom smjeru je išla namjera Stevana Koprivice, ova dva plana koja potiču iz različitih književnih izvora nejasno su i klimavo spojena u cjelinu. Ni u inscenaciji ni u tekstu nije jasno kako su prasići poremetili odnos između vuka i Aske, kao što nam nisu jasne ni namjere koje vuk ima prema razigranoj ovčici, ni šta je, dakle, osnovna ideja ove intertekstualne veze. Ova temeljna nejasnoća do kraja će ostati najslabija karika predstave, koja će kompromitovati sve ostale njene elemente.
Reditelj Aleksandar Jovanović, čija je ovo diplomska i ujedno prva profesionalna predstava, tekst je inscenirao oslanjajući se na ikonografiju i aranžmane iz crtanih filmova iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Scenografija (Smiljka Šeparović) koja se svodi na neku vrstu paravana na koji se projektuju različiti prostori u kojima se odvija radnja nije se pokazala funkcionalnom u smislu omogućavanja glumačkih scenskih radnji (tako scene u kojima prasići bježe od vuka u kućicu koja je projektovana na paravanu djeluju neubjedljivo i deziluzionistički za djecu). Osim što suži identifikovanju prostora u kojem se radnja odvija, projektovani video-materijal koristi ikonografiju crtanih filmova iz prošlog vijeka, ali te reference više služe za koketiranje sa odraslom publikom (koja se tih crtaća sjeća) nego za značenjsku nadgradnju.
Duh sedamdesetih projektuje se stilski i na ostali dio predstave, koja zato u nekim trenucima odiše jugo-nostalgijom, a tu su i druge reference na aktuelni politički kontekst, što već postaje manir Gradskog pozorišta kada je o sceni za djecu riječ. Nažalost, te aktualizacije su površne i uglavnom stereotipne. Tako u sceni u kojoj se zaklinju da će se oduprijeti vuku, prasići izvode song na melodiju nekadašnje jugoslovenske himne „Hej, Sloveni“, dok u sceni u kojoj oplakuju (kobajagi) mrtvog vuka karikiraju hrišćansko opelo. Sve nam ovo liči na politikansko referisanje na društvenu realnost koje se ne bi smjelo tolerisati ni u pozorištu za odraslu publiku, a koje pogotovo u pozorištu za djecu djeluje krajnje neprikladno (na osnovu medijskih izjava, možemo da zaključimo da su, nažalost, neki autori povjerovali da će upravo ovi elementi obezbijediti transgeneracijsku recepciju ove predstave).
Ono što je očigledno u ovoj predstavi je kolektivna posvećenost pozorišnoj igri i glumačka energija prije svega u smislu animacije, karakterizacije i transformacije likova, što se odnosi kako na vuka Emira Ćatovića, tako i na Krmu Gorana Slavića, Gicu Stefana Vukovića i Gudu Omera Bajramspahića, iako njihova glumačka energija nije mogla značajno uticati na konačni ishod predstave.
Muzika (Leo Đokaj) i kostimi (Milena Đurđić) su najefektniji dio predstave. Muzički elementi u funkciji su razumijevanja narativa – songovi (Dejan Đonović) se uvode u ključnim dramskim situacijama, dok se za pojačavanje efekta crtanih flmova sedamdesetih koristi klasična muzika, koja je korištena i u ovim crtaćima. Iako prepuni nezgrapnih i djeci nerazumljivih fraza, songovi kojima se podstiče volja djece da se „vrate“ u priču (koja im sama ne može držati pažnju i koju ne mogu razumjeti) sigurno su jedan od glavnih elemenata ove predstave koja bi se bez njih mogla raspasti. Kostimi su takođe u ulozi karakterizacije likova, naročito kada je riječ o diferencijaciji karatera tri prasića (klovnovski kostim potencira želju za igrom najmlađeg praseta, triko za trening opsesiju tjelesnom ljepotom srednjeg praseta, a poslovno odijelo racionalnost najstarijeg).
Predstava „Tri praseta“ više je nego skromnih umjetničkih dometa, a u najvećoj mjeri zbog slabosti teksta, nerazumljivosti osnovnih motiva i ukupnog značenja, pa je razumljivo da reditelj, pogotovo ako je u pitanju svršeni student režije, iz ovakvih limitirajućih premisa nije imao velike šanse da napravi dobru predstavu. I opet, naravno, imamo utisak da je ovaj pozorišni projekat nastao u maniru “zbrzavanja“, tako tipičnom za ovaj politički tranzicioni period na svakom planu, što se, uostalom, može reći i za prethodni projekat Gradskog pozorišta („Bajku životom pravimo“) za koji je tekst (gle čuda!) takođe pisao Stevan Koprivica, čovjek koji je istovremeno i umjetnički direktor Gradskog pozorišta. Valjda umjetnički direktor najviše vjeruje sebi kao piscu.